Što bi bilo da je Stjepan Radić preživio atentat u beogradskoj skupštini?
Godina je 1928. Stjepan Radić teško je ranjen u atentatu koji je u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja počinio srpski radikalni zastupnik Puniša Račić, pri čemu je ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a također ranio i Ivana Pernara i Ivana Granđu. Radić se u srpnju vratio u Zagreb gdje se uspješno oporavljao. Njegovo ranjavanje i ubojstvo dvojice zastupnika zgrozilo je europsku i svjetsku javnost i dodatno homogeniziralo hrvatski narod. Seljačko-demokratska koalicija koju čine HSS i vodeća stranka Srba u Hrvatskoj i BiH Samostalna demokratska stranka Svetozara Pribićevića odbija sudjelovanje u radu Skupštine i zahtijeva promjene ustroja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kako bi se ostvarila jednakost i ravnopravnost Hrvatske i svih prečanskih zemalja sa Srbijom. U zaključku zastupnika SDK od 1. kolovoza 1928. ističe se da se sustav hegemonije poslužio organiziranim zločinom u sprječavanju uspjeha zakonite borbe Seljačko-demokratske koalicije i poručuje da se svi zaključci Narodne skupštine smatraju nametnutima i neobvezatnima za narode u prečanskim krajevima a osobito za hrvatski narod. Iz Beograda odgovaraju prijetnjama represijom i amputacijom Hrvatske, ali zbog straha od nemira i svijesti da je Račićev atentat duboko iskompromitirao vladajući režim odustaju od ikakvih akcija, pa čak i pokušaja da razbiju suradnju Radića i Pribićevića. U rujnu 1928. oporavljeni Stjepan Radić donosi odluku o odlasku u SAD kako bi internacionaoizirao hrvatsko pitanje. "Hrvatsko pitanje je europsko pitanje, a o sudbini Europe odlučivat će se u Americi", izjavio je Radić. Kralj Aleksandar pokušao je preko svojih emisara utjecati na Radića da ne odlazi iz Hrvatske te mu je ponudio mjesto predsjednika vlade, ali Radić odbija. U listopadu odlazi iz Zagreba prema Parizu, u pratnji supruge Marije, zeta Augusta Košutića i drugih suradnika. Za svoje zamjenike na čelu HSS-a određuje Vladka Mačeka i Josipa Predavca. Sve europske novine prate Radićevo putovanje prema Parizu gdje je održao konferenciju za novinare i najavio ciljeve svog boravka u inozemstvu: ostvarenje slobodne države Hrvatske unutar međunarodno priznatih granica Kraljevine SHS, ako je moguće u zajednici sa Srbijom, po modelu Irske, a ako neće biti moguće stvaranje samostalne Hrvatske. Radić smatra da bi to rješenje bilo u interesu trajnog mira na jugoistoku Europe i stoga je odlučio potporu tražiti u Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u, zapadnim demokratskim zemljama pobjednicama u Prvom svjetskom ratu. Upozorio je na opasnost od fašizma u Italiji i na mogućnost njegova širenja na Austriju i Njemačku. Iz Le Havrea Radić putuje brodom prema New Yorku gdje dolazi krajem listopada i povezuje se s hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Ujedno stupa u kontakt s američkim vlastima koji pod dojmom atentata u skupštini izražavaju razumijevanje za hrvatsko pitanje. Radić drži predavanja na američkim sveučilištima o stanju u Hrvatskoj i Kraljevini SHS u kojima poziva na borbu mirnim i demokratskim sredstvima, a američke novine nazivaju ga "hrvatskim Gandhijem". Sve američke novine objavile su 1. prosinca Radićevu izjavu povodom 10. godišnjice ujedinjenja u kojoj najavljuje mogućnost da će Hrvati svoju slobodu izboriti i oružano. Kralj Aleksandar prekida sve razgovore o mogućem preustroju države i 6. siječnja 1929. uvodi diktaturu, ukida ustav i zabranjuje rad političkih stranaka te u rujnu mijenja naziv Kraljevine SHS u Kraljevina Jugoslavija. Nakon najave o podjeli države na banovine Seljačko-demokratska koalicija odgovara pozivom na općenarodni otpor uz generalni štrajk. Gradska vlast u Zagrebu mijenja ime Trga svetog Marka u Trg Stjepana Radića. Diljem hrvatskih krajeva dijele se letci s Radićevom porukom da je konačna pobjeda blizu jer je Zapad uz Hrvate. Režim odgovara represijom i nasiljem uz desetke mrtvih i stotine ranjenih, čak i među hrvatskim Srbima. Veleposlanici SAD-a, Francuske i Velike Britanije prosvjeduju kod kralja i prijete angažmanom Lige naroda. Aleksandar pristaje na formiranje Banovine Hrvatske koja obuhvaća bivšu Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju i dijelove BiH, ali uz nizak stupanj autonomije kakav imaju i druge banovine nazvane po rijekama te za bana postavlja generala Panteliju Đurišića. Radić iz SAD-a poručuje da se radi o prevari i da se pojam Hrvatske želi svesti na status nekog sreza u Srbiji. Na engleskom početkom 1930. objavljuje opsežnu knjigu o Hrvatskoj, njenoj državnosti i demokratskim tradicijama. Režim odgovara hapšenjem Mačeka i Predavca i interniranjem Pribićevića, a narod odgovara pasivnim otporom i prestankom korištenja usluga državnih službi. Pod okriljem Seljačke sloge nastaju paralelne gospodarske, prosvjetne, kulturne i zdravstvene institucije u skladu s Radićevim učenjem. Po svim hrvatskim domovima vješaju se Radićeve slike. Borba Hrvata, u zajednici s hrvatskim Srbima, postaje sve češća tema europskog i svjetskog tiska koji ističe ulogu Stjepana Radića kao karizmatskog vođe i učitelja koji tisućama kilometara daleko od domovine utječe na zbivanja kao da ju nikad nije napustio te raste pritisak na kralja Aleksandra i njegov režim da Hrvatskoj omogući punu autonomiju. Zbog ambivaletnog odnosa zapadnih zemalja Aleksandar ne popušta. U novom valu terora 1931. je ubijen povjesničar Milan Šufflay, a 1933. i Predavec. Protiv Šufflayeva ubojstva zahvaljujući Radićevoj intervenciji protestirao je i Albert Einstein. Vladko Maček kao jedini Radićev zamjenik odbija pregovore s kraljem dok se Banovini Hrvatskoj ne vrati puna državnost. Kralj Aleksandar umire 1934. od raka želuca, a vlast umjesto maloljetnog kralja Petra II. preuzima Aleksandrov bratić knez Pavle koji pod pritiskom zapadnih zemalja pristaje na ustupke Hrvatima. I među srpskom političkom elitom sazrijeva svijest o potrebi konačnog razlaza s Hrvatima i o greški počinjenoj 1918. s ujedinjenjem u jugoslavensku državu. U lipnju 1935. knez Pavle s Mačekom, u dogovoru s Radićem, sklapa sporazum kojim nastaje Slobodna Država Hrvatska na čelu s Mačekom kao banom koja ostaje u labavoj uniji s ostatkom Jugoslavije. Stjepan Radić iz SAD-a prihvaća sporazum i najavljuje povratak u domovinu. Vraća se u rujnu 1935. veličanstveno dočekan i drži govor pred pola milijuna ljudi u Zagrebu i proglašava pobjedu hrvatske, demokratske i čovječanske politike mira i slobode nasuprot hegemonizmu i militarizmu. Radić odbija političke funkcije, a u prosincu 1935. dobiva Nobelovu nagradu za mir i u svom govoru poziva na rješenje problema kolonijalizma u Africi i Aziji i upozorava na uspon nacizma u Njemačkoj. Slobodna Država Hrvatska uz bana dobiva svoj Sabor na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i druge institucije. Nakon okretanja jugoslavenskog premijera Milana Stojadinovića prema Njemačkoj i Italiji, Hrvatska 1937. uz suglasnost zapadnih sila proglašava punu neovisnost i mijenja ime u Republika Hrvatska. Postrojbe hrvatske vojske uspješno su suzbile pokušaj napada iz Jugoslavije. Za prvog hrvatskog predsjednika na narodnom plebiscitu s gotovo stopostotnom potporom izabran je Stjepan Radić, iako već narušena zdravlja. Kao predsjednik s uglavnom protokolarnim ovlastima putuje po Hrvatskoj i aktivno radi na političkom prosvjećivanju naroda u demokratskom i naprednom duhu. Rado je dočekivan i u europskim metropolama, a nakon smrti Tomaša Masaryka u rujnu 1937. smatra ga se najvećim moralnim autoritetom među europskim državnicima. Stjepan Radić umire u ljeto 1939., uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, a na dužnosti predsjednika Hrvatske nasljeđuje ga Vladko Maček, dotadašnji predsjednik vlade.
ŠTO MISLITE O OVOME?
