Religijska svijest i duh slobode
Od prvih pisanih zapisa na ruskom jeziku do Turgenjevljeve “Balade” iz 1841. godine prošlo je skoro deset stoljeća ruske pismenosti, ali se čini da se u socijalnom biću Rusije malo što promijenilo pa onda nije čudan taj antropocentrizam ruske filozofije, koji je suvereno vladao cijelom njenom poviješću, jer rusko filozofsko mišljenje nije teocentrično, iako ima jako puno primjera ruskih filozofa, koji su duboko i esencijalno religiozni. Ono također nije niti kosmocentrično, iako su pitanja prirodne filozofije vrlo jasno i vrlo rano pobudila pažnju ruskih filozofa. Ono je povrh svega okupirano temama čovjeka, njegove sudbine i njegovih perspektiva i na značenje i svrhu povijesti. To je posebno vidljivo u predominantnoj moralnoj orijentaciji čak i posve apstraktnih problema. Odatle bi panmoralizam bio jedna posebna sila filozofskog spisateljstva, koja je možda najbolje došla do izražaja u Tolstoju, ali i kod gotovo svih ruskih mislilaca čak i kod onih, koji nisu pisali posebno o moralnim problemima kao što je to slučaj sa Kirijevskim. Ova moralna orijentacija uključuje vrlo intenzivan interes za socijalne probleme sa kojima su dati problemi historiosofije. Odatle proizilazi da je rusko filozofsko mišljenje uglavnom historiosofsko mišljenje, koje u sebi sadrži pitanje značenja povijesti, njena kraja itd.
Eshatologička koncepcija šesnaestog stoljeća imala je svoj eho u utopijama devetnaestog stoljeća i u historiosofskim refleksijama mnogih te posve različitih mislilaca. Odatle su pitanja čovjeka i njegove sudbine u povijesti bila glavna preokupacija ruske filozofije i njena glavna motivacija, koja nije mogla odvojiti teoretsku i praktičku sferu. To je vrlo vjerno izraženo kod Mihajlovskoga kada posebno ističe jedinstvenost ruske riječi pravda pa on piše:
“Svaki puta kada riječ pravda dolazi u moju dušu, ja ne mogu odbaciti njenu izvanrednu unutrašnju ljepotu, samo u Rusa izgleda da su istina i pravda dizajnirane kao ista riječ, koje zajedno predstavljaju jednu veliku cjelinu. Pravda u ovom njenom ogromnom značenju uvijek je bila cilj mojih istraživanja.”
Stoga bismo mogli reći da je pravda osnovna filozofska riječ, koja se pojavljuje sa samim počecima ruske pismenosti ida ona nije jedna stranost ruskom duhu, nego da se štoviše pojavljuje vrlo često i sa vrlo rijetkim izuzecima ona je prisutna kao fundament cijelog religijskog pogleda na svijet. Sva je, dakle, religijska svijet koju pratimo od prvih pismena okupirana duševnim energijama, koje su generirale filozofsku i spiritualnu kreativnost u kojoj duh slobode nikada nije bio uklonjen iz eklezijanističke svijesti, a oboje i religijski pogleda na svijet i intelektualnu slobodu možemo pratiti od prvih pismena na ruskom tlu, koje su obje korespondirale razvijajući elemente i dubinu ruskog duha u cjelini.