Pregled posta

Peti dan

Jedva otvaram jedno oko, da se pomaknem ni ne pomišljam. Kao da smo danima u komi ležali, totalno ošamučeni. Gledam u dio plafona i iskreno, nema se šta posebno vidjeti. Uspijevam i drugo oko otvoriti. Plafon je i dalje nezanimljiv, osim što ga sada cijelog vidim. Rukom se hvatam za potiljak i podižem si glavu. Brane koji je sve ove dane preležao na gornjem krevetu, odjednom leži na podu tj. madracu, prekriven dekom koju sam ja imao na sebi kada sam zaspao. Što objašnjava valjda zašto je ja sada nemam. A bez deke biti na +30 u kupeu, je kao ljeti u podne, bez jorgana na plaži. Svejedno, valjda je to navika, da ako ideš spavati, da se s nečim i pokriješ. Pa makar gorio ispod deke, ideš spavati i red je da se pokriješ i da ne nazebeš. Već vidim baku kako bi mi očitala par mudrih sada, zato što spavam ovako razdrljen, bez deke. Po nauci i mudrostima svih baka ovog svijeta, postoji stalna mogućnost da se čovjek prehladi. Čak i u solarij da odeš, legni ti u taj stroj, al se pokrij dekom, pa onda lezi ako ćeš do sutra. Al nemoj da su ti leđa gola. Makar bilo +100 u kupeu i makar se topio od vručine i sparine, uvijek postoji mogućnost da se nekakav oštri vjetrić provuče i doleti odnekud i iznenada te ošine po križima ili bubrezima i eto ti jada. Pada mi na pamet onaj vic, gdje starica pita narkomane „Djeco, šta to radite?“ „Ništa bako, drogiramo se.“ A ona će na to „Dobro, dobro, nemojte samo sjediti na betonu.“ Nema goreg nego nazebst. Brane to sigurno ne zna, inače mi ne bi tek tako drpio deku. Bar ne bez određene gorčine radi toga šta je napravio i ogromne grižnje savjesti, koja bi ga do te mjere žderala, da ne bi mogao oka sklopiti cijelu noć. Boga mi biće da to baš i nije slučaj. Evo ga spava ko medvjed. Uglavnom, ako se dobro sjećam na podu nije bilo nikoga kada sam padao u san. Ivanović i Suman su dijelili jedan krevet. Jedan drugome su, na obostranu sreću i zadovoljstvo, uvaljali noge pored glave. Tu situaciju je teško opisati, bez da se naglasi kako su u tim čarapama obojica proveli duži period. Ima li lijepšeg ušuškavanja pred spavanje, nego kada obraze nasloniš na usaftane čarape od svog suputnika i zatim kada se pokušaš okrenuti, vidiš da vučeš njegovu čarapu za svojim obrazom, budući da su i obraz i čarapa u međuvremenu postali kompaktna slijepljena cijelina. Dobro je eto za obraz, da je na sigurnome. Zna se kako ljudi olako gube obraz, a ovako fiksiran za čarapu, teško da će obraz uteći. A to je u današnjem svijetu bitno. Ugled, reputacija, status, poštovanje. Tko bi rekao, ali sve je to u obrazu. Zato treba čuvati obraz. Fiksirati ga. Pa i zalijepiti za nečiju čarapu, ako ne ide drugačije.
U neko doba je Brane otišao na WC, što je Ivanović odmah iskoristio da se odlijepi od Sumanove čarape i uvalja se na Branetovo nebesko prijestolje. Kad se Brane vratio nazad, samo je povezao logično kako to inače radi, ako je Ivanović u mom krevetu, onda ja idem tamo gdje je bio Ivanović. Tako da su slijedeću postavu činile čarape od Braneta na Sumanovu obrazu, i obratno, Sumanove čarape na Branetovu obrazu. Sve do u neko doba, kad je Brane ipak odlučio da se osamostali, pa makar to značilo pod.
Ustvari ja sam taj koji je po nekom rasporedu trebao noćas spavati na tom madracu, ali me ekipa poštedjela i ustupiše mi krevet, budući da sam radi stomaka uživao status pacijenta. No ostadoh bez deke. Nemoš i ovce i novce. Zato mi noćas, ako mi bude bolje - pod ne gine. Sad, da li poželjeti da me stomak i dalje boli, kako bih zadržao krevet? Žrtvovati želudac za kičmu?

Zvjerlamo kroz prozor kakav je predivan dan osvanuo. Sunce obasjava svu ovu nepreglednu ravnicu kroz koju prolazimo, ogromna prostranstva, livade prekrivene baruštinama. Skroz u daljini se naziru mala brdašca ili na kraju krajeva su ogromne planine, samo sada šta god da je, izuzetno je sičušno ovako daleko. Kako mi lagano grabimo kilometre, tako nam u kadar lagano ulijeće ogroman broj divljih konja koji u krdu trče punom brzinom. Sad prema nama, pa naglo mijenjaju pravac u desno, pa lijevo, pa opet prema istoku paralelno s vlakom. Nevjerojatno moćan i snažan prizor tih plemenitih životinja, ima ih sigurno na stotine, crnih, smeđih, bijelih na smeđe tufne, bijelih na pruge... Možda je to doduše i zebra. Al šta bi ona radila u pol frke ovdje? Kako god, predivna slika hrpe konja i možda jedne zebre, koji bezglavo, bezbrižno i slobodno trče ovim prostranstvom. Iza njih, opet u daljini, isto ogroman broj konja koji jednostavno pasu i ne jebu živu silu ni za šta. Sve je to prizor slobode kojeg konji u europskim štalama imaju tek kao kalendarski poster na zidu. Odmah nam padaju na pamet Mongoli i Đingis Khan, te njihovo umijeće jahanja. Kako i ne bi pored ovakvih uvjeta, ovoliko konja koji trčkaraju tamo vamo, plus još ovoliko prostora da s tim konjima možeš jahati kud te volja. Kakav bi ja tek profesionalni nogometaš bio, da je tako stotinu lopti oko mene koje stalno skakuču i kotrljaju se po travi, a oko mene nepregledni uređeni tereni sa golovima.
Jedva se odlučujem da odem do WC-a , iako bih se najradije zapišao u krevetu, samo da ne moram ustati. Tek kada sam se pokrenuo, vidim koliko sam ustvari slab i koliko me ovaj stomak izmučio noćas. Ajde bar je Suman bolje, ne izgleda više kao duh, opet je prisutan i to u boji. Ali i sam kaže da se puno bolje osjeća, samim tim što je živ, jer je ga je toliko oprao stomak, da je mislio kako je gotovo. Nemam volje ni da mijenjam leće, samo si sipam onu tekućinu za čišćenje direktno u oči, tek toliko da se navlaže i da me ne žuljaju. Zube sam oprao tako što sam ubacio kaladont i četkicu u usta i tako držao dok nisam procijenio da su čisti. Dezodorans sam zavukao ispod majice i namazao si rebra, jer mi se nije dalo zavlačiti ruke do pazuha. Čak sam pišanje, radi kojeg sam i došao, umalo zaboravio obaviti. Kakvo je olakšanje vratiti se u kupe i vidjeti da ovdje vlada vječiti vedar duh i zajebancija. I kako sada biti na miru bolestan, uživati u slabostima i grčenju stomaka? Sjedimo zavaljani po donjim krevetima, jedni uz druge stisnuti i smijemo se. Svemu i svačemu. Konjima, suncu, pokvarenim stomacima, predivnom danu, sreći koja nas obuzima jer smo tu svi zajedno i na kraju krajeva kako god da nam je, odlično nam je i baš guštamo i mezimo svaku sekundu ovog putovanja. Stao sam na hodnik i spustio prozor da se naudišem malo svježeg zraka. Ne znam zašto to ne uradih do sada, nego mi je to palo na pamet tek sada, peti dan putovanja. Ostatak je isto izašao protegnuti noge na hodnik. Izbacujem glavu kroz prozor, a topli ljetni zrak mi struji kroz kosu, šamara mi obraze i kao da me objeručke želi protresti i reći Sale, to je to! To je sva ta daljina o kojoj si maštao, putovanje u nepoznato, neizvjesnot, avantura, mladost i neopterećenost, bezbrižnost i totalna sloboda. Mirisi svih tih poljana, prekrivenih tepisima trave, cvijeća i baruština, svježina otopljenih rijeka, valovi neopisivog prostranstva i nepreglednih bespuća mi doslovno bombardiraju osjetila njuha.




Ovo je trenutak kojeg definitivno ne možeš rezervirati, ne možeš ga unaprijed kupiti, niti bukirati. Nema ga ni u jednom katalogu, na slici. Trenutak kojeg želiš zaustaviti i držati ga na pauzi nekoliko godina. Živjeti ga punim plućima, proučavati ga i udisati od jutra do sutra. Naravno takav jedan trenutak, obično biva prekinut, taman kada duša uživa apsolutni zen. Mi imamo tu sreću, da u naš vagon, baš sada ušetava njemački Groundhopper i gdje će, nego ravno do nas. Stao je kraj nas i toliko gori od želje da nam nešto ispriča, da mislim kako će mu početi kipiti iz ušiju i slina navirati kroz zatvorena usta. Samo čeka da ga pitamo kako je. Ustvari da ga bilo šta pitamo.

„Hej, pa kako smo, šta ima?“ Mi onako ljubazno, kakvi već jesmo.
„Pa malo umorno moram priznati, noćas smo imali pravu akciju.“
„Ma hajde molim te!“ Mi istinski zabezeknuti. Pogotovo Brane, koji pršti od uzbuđenja i već sada bi najradije odustao od ljubaznosti i otišao nazad u kupe.
„Dakle mi smo još prije ovog putovanja onako na blef, zamolili ruske željeznice da nam dopuste vožnju u lokomotivi, budući da pravimo reportažu o ovom putovanju, pa eto mislili smo da bi to bilo baš super, jer nema svako priliku voziti se u lokomotivi transsibirske željeznice.“
Aha, hajde već znamo u kojem pravcu ovo ide. Brane se kao zakašljava.
„Ma da, i ?“ Mi van sebe od radoznalosti.
„Pa mi smo mislili nema šanse da nam to odobre i već smo i zaboravili na to, kad ono stiglo pismo i to od ruskog ministarstva vanjskih poslova, da nam odobravaju da se vozimo u lokomotivi jedan dio puta. Ali su napisali kako je to iznimna prilika i kako tu priliku nema svako, ali će nama izaći u susret jer smo eto još i nogometni navijači i idemo na svjetsko prvenstvo njihovom transsibirskom željeznicom.“
Nama kao da je zapelo nešto u grlu, osjećam čak na ovo zadnje da mi refleksno gornja usna poskakuje. Brane si malkice nagriza donju usnu.
„Ma da, i ?“ Mi naravno veze nemamo šta sada slijedi, ubišmo se od iščekivanja raspleta ove priče.
„Uglavnom, dogovor je bio taj da će nas neko iz ruskih željeznica kontaktirati na putu. I noćas je došao neki čovjek i rekao nam da možemo otići u lokomotivu, pogotovo što ćemo taman tada prolaziti kraj Bajkalskog jezera.“
„Ma daaaaj“, mi ne možemo vjerovati da je priča otišla u tom pravcu.
„Jeste vi vidjeli Bajkalsko jezero?“
„Ma jesmo, al malo nešto, jedva. Skoro smo i prespavali“, dajmo mu materijala...
„Uglavnom otišli smo tamo i snimali malo kamerom. Unutra su 4 strojovođe, dok dvojica voze, ova druga dvojica spavaju. I onda tako na smjenu, dok ovi odmaraju, onda ova druga dvojica voze. Ma super, pogotovo taj dio kad smo prolazili kraj jezera. Mislim da je ovo bilo nešto, što ćemo pamtiti cijeli život. Jer stvarno, nema svako priliku da se tek tako vozi baš u lokomotivi. I to jedne transsibirske željeznice“, Brane se podbočio laktom na vrata od kupea i nervozno trlja oko. Toma trlja rukama lice, kao da se hektično umiva.
„Jebote, pa super!“
„Da i jedva čekam da sada dođem kući, da to ispričam ovim prijateljima koji su modelari i skupljaju makete željeznica i male vlakove. Mislim da će mi zavidjeti do kraja života“, Branetu naglo prokliže lakat i spuca se čelom od vrata kupea.
„Pa da...“, ne znam stvarno šta bi rekli na ovo zadnje „i šta kažeš, super je promatrati sve to iz lokomotive?“
„Ma da, totalno genijalno, ne gledaš sa strane, nego direktno ispred sebe vidiš kuda sve ovaj vlak prolazi.“
„Strava...“
„Ništa, odoh vidjeti jel mi se partner probudio. Šta ćete vi danas?“
„Ajde ajde, a mi... Ma ništa posebno, tenis, sunčanje, možda poslije odemo na bazen.“
„He he, odlično, možda i mi svratimo do bazena onda.“
„Naravno, pozdravi partnera.“
Mi stojimo.
Tišina.
Ivanović gleda kroz prozor, Suman u pod, Brane i dalje trlja oko, ja se češem po glavi. Toma nas promatra sve i smijulji se.
„Pa dobro, ko nam je kriv, mogli smo se i mi toga sjetiti.“
Tišina.
„Da...“, reče Suman pogledavajući sa smješkom sve nas. Svi smo u biti nabacili smiješak i gledamo bez riječi jedni druge.
„E, zašto da se lažemo? Ma goni ga u pizdu materinu!“ Reče Brane i odlazi u kupe. Mi umiremo od smijeha.
„Jebote, nije mu bilo teško cijeli put prevaliti da nas nađe, samo kako bi nam izvadio mast i otišao nazad u kupe. Zamisli ti frajera“, klima Brane glavom, kao da ne može vjerovati kakvu je priču bio prisiljen slušati.
„Al dobro, što jest jest, mogli smo možda i mi dobiti takvu dozvolu“, Ivanović još malo soli raspršuje po rani.
„Ma koji će nam kurac. Da nas neko u pol noći budi i vuče u lokomotivu“, dosoljava i Suman malkice „sigurno bi nas još natjerali da ubacujemo ugalj u vatru, pa makar lokomotiva bila električna ili kakve li su danas već.“
„I još bi nas vjerojatno zvali po mrklom mraku, dok smo danima prolazili kroz onu šumetinu. Kao eto gledajte, tako vam to izgleda iz lokomotive.“
„Da, i mi gledamo i gledamo i isti kurac kao iz kupea. Breza do breze. I onda gledamo onu dozvolu koju imamo od ministarstva. Pa one breze, pa mrak. Na kraju bi opet otišli u restoran na pivu, kao što ćemo i sada otići. I to bez dozvole.“
„E pa bravo, pa kad smo već kod toga, ja ne vidim bolji način da nazdravimo ovako krasnom danu, nego da eto upravo bez dozvole odemo na pivu.“
Tako i bi. Spremili smo se brže bolje i krenuli.
„A i da smo dobili dozvolu, sigurno bi je izgubili do sada bar jedno 10 puta.“
„Ili bi sredili dozvolu za lokomotivu, ali bi zaboravili kupiti karte za ovo putovanje vlakom.“

Budući da je subota, te da smo krenuli u restoran, odlučili smo se doslovno skockati. Tako da smo Suman, Toma i ja navukli dresove na sebe. Brane i Ivanović ostaju u kupeu. Biće da ih je nočašnja akcija mijenjanja pozicija ipak do te mjere poremetila, da su ostali neispavani. Ljudi u hodniku nas sada već drugačije gledaju i odmjeravaju. Do sada smo im bili tek neki turisti, a sada smo im totalna enigma u ovim dresovima. Ulazimo u restoran, koji stvarno više ne liči na restoran, nego na skladište pića. Sve je puno kartona sa votkom, pivom i sokovima. Naslagano po stolovima i klupama, od poda do plafona. Samo 2 ili 3 stola su slobodna za goste. Ne bih nikako da živim u predrasudama, ali sve mi se čini da ovo baš i nisu čista posla. Sve više vjerujemo da direktor i njegova ekipa rade u najvećoj tajnosti za, ni manje ni više, nego svoj račun. Kriminal kojem nitko ne ulazi u trag, jer nitko ne vjeruje da bi pakete ilegalne robe držali na sred vagon-restorana. Zato kada su kontrole, vjerojano se svi ubiše od pretraživanja nekih kutaka po kupeima i vagonima, ali zašto bi nekom bilo sumnjivo stotine paketa pive i votke naslaganih na stolove u restoranu. Ko bi bio lud izložiti to sve na sred restorana, ako nije legalno. Jebo Al Capone-a šta je ovaj naš direktor, kakav genije. Dosta se toga proda na usputnim stanicama, sad jel švercaju ili je to normalna trgovina uz prugu, tko će ga znati. Ali opet mi je nevjerojatno, ako je to sve legalno, da je zamišljeno i organizirano na ovakav način. Sjedamo za jedan od dva slobodna stola. Brda votke i pive u limenkama, doslovno nam vise za vratom. Kakav raj, kada čovjek malo bolje sagleda situaciju. Naručujemo Soljanku, kiselu, slanu, začinjenu juhu ukrašenu još sa vrhnjem na sredini tanjura. Košta 60 rubelja ili 2 Eura, ali vrijedi barem troduplo. Kakav lijek za stomak, ovu juhu bi trebali prodavati u apotekama na recept, a ne ovako nuditi svakome u restoranu. Podsjeća me na naš čobanac, samo što još obiluje sa hrpom nekakvih perverzija, koje inače ne jedem u varivu. Čini mi se da su tu pored komadića mesa i kiseli krastavci i gljive i rasol i masline i još malo soli i začina i koje kakvih trava i pitaj Boga šta je sve natrpano ovdje. Znam samo da liječi. Stomak mi se osjeća kao beba koju se nahranilo, zamotalo u deku, stavilo dudu u usta i sad će fino presretna zakolutat očima i zaspati. Budući da je juha ovako kiselkasta, ne znam ima li nešto bolje za alkoholom nagrižene želudce. Napitak koji te poput šamara iznenadi, razbudi i najvažnije, riješi te mamurluka. Kao da nikada nisi kap alkohola popio. Juha za dan poslije, preporučena od svih brižnih kuharica koje vole svoje muževe, a ovi opet vole svoju votku, što sve skupa na kraju čini jednu savršenu harmoniju. Uzeli smo svatko po pivu, plavu konzervu Baltike. I još 2 kutije ruskih cigareta Peter I. Ovo je istinska egzotika i bilo bi izuzetno idiotski oglušiti se na lokalne proizvode i zahtjevati Heineken ili pušiti Marlboro, pored ovakvih domaćih dragulja. Usput rečeno, ne mogu se požaliti da je kvaliteta nešto lošija od nekih svjetskih mega brendova.

Gledam u ove svoje putokaze, izgleda da smo jutros prošli Ulan Ude, nekada, u nekom trenutku. Naravno, mi smo fulali taj trenutak. Treći najveći grad istočnog Sibira, trgovači centar na putu prema Kini i Mongoliji. Glavni je grad Republike Burjatije i svakako jedna od glavnih znamenitosti grada, je ogromna Lenjinova glava izložena na glavnom gradskom trgu. Nije to tek bilo kakva glava ili spomenik Lenjinu. To je glavuša od nekih 42 tone i slovi kao najveća Lenjinova glava na svijetu. Dakle te Lenjinove glave su očigledno proizvođene na traci i kao spomenici postavljani po gradskim trgovima, selima, brdima i dolinama. A ovo je najveća, ogromna 42 tone teška brončana Lenjinova glavuša. Sad kad gledam sliku tog trga, izgleda kao da je Lenjin bio div, ne vođa u političkom smislu, nego promatrajući ovoliku glavu, doima se da je čovjek bio vođa jer je sa svojih 20 metara bio najviši među rajom. Golijat. Lenjin i Liliputanci. Onaj na koga bi se pozivalo, kad bi se dobilo batina od nekog starijeg u naselju.
„Vidjet češ ti kad ti Lenjina zovnem, kičmu će ti savit, šupku…“



I ovako postavljena samo glavuša, čovjek bi mogao pomisliti da je dolijao nekoj ogromnoj giljotini i eto nakon što su mu odrubili glavu, prelili su je broncom i izložili je ovdje na trgu. Stvarno mi nije jasno, zašto su samo ogromnu glavu postavili. Al sigurno postoji neki fol. Ime grada prevedeno sa burjatskog bi značilo Crvena Vrata, iako ne znam kome je ta poruka upućena. Sjeverno od grada je Rusija. Istočno i zapadno, također Rusija. Južno je Kina. Gdje god kreneš crveno i u sred tih crvenih ideologija, Crvena Vrata. Kao da u sred sobe postaviš vrata, na kojima piše Soba. A sad kad nešto pomislim zašto su na ulazu u Rusiju tražili podatak šta točno unosimo, vidim da je to sada skroz opravdana sigurnosna mjera, jer tko ne bi došao u iskušenje probati maznuti glavu Lenjina od 42 tone i prešverat je preko grane.


Post je objavljen 12.06.2018. u 10:46 sati.