...skoro.
"Bravo, Nebojsa!"
AMEN
ovaj clanak ne bi trebao imati nikakav poseban status medju svima ostalim. zapravo i nema. ali ima poseban status ovdje!
Nebojsu sam sreo na jednom tulumu mozda prije kojih 25+ godina. izmijenili par rijeci, imali smo zajednicke frendove. jedino kaj sam o njemu tada zapamtio bilo je da je "na akademiji".
poslije sam znao naletjeti na clanke o njemu. ali, niti jedan kao ovaj gore. i sad mi je jako drago sto su njegovu poruku, za njega neocekivano, najbolje shvatili selektori u Cannesu, za najbolji dokumentarac. shvatilla je poruku filma i domaca publika... no, izgleda da glede, kako Nebojsa kaze, "domace klime i narativa" mozda nije bilo preporucljivo krenuti sa posebnim pohvalama (vidi pod sudbinu filma " Ministarstvo Ljubavi").
na osobnom nivou, i bez gledanja filma, dalo mi zeru za razmisljanje...
dvije su "napolitanke" u mojoj kuci. majka je ta koje je Hrvatica...
neki put si mislim: kako su njeni roditelji prihvatili "nji'ovog" decka?
ujaka i ujnu moje punice su ubili Srbi '91-e. mozda su te zivotinje bili "srpski pobunjenici", a mozda najobicniji "komsije". ubijeni su za kuhinjskm stolom. kad stisnem zeludac, kazem, "potpuno nepotrebno". inace, kad god cujem takav pridjev kaj prati neku neduznu civilnu ratnu zrtvu, upali mi se alarm. no, kako bilo: potpuno neduzni stari ljudi.
Srbi su mojemu puncu i punici opljackali i kucu. ali, ono, ogulili! ukljucivo, podne i zidne plocice i instalacije, kroviste, namjestaj je isao jos lakse.i bake su izbjegle "5 do 12" i provele izbjeglicke godine u pretpranom stanu mojih "in-laws", zajedno sa bratom mojega punca i njegovom zenom i djecom. na 70-ak m2.
kako bilo, 15-ak godina poslije pojavio im se na pragu one iste ispraznjene kuce, a tijekom 10-ak godina obnovljene krvavim radom mojega punca i moje punice ("Obnova" ga je bila zaobisla, proceduralne greske radi, bit ce...), "nji'ov" decko sad otac dvije njihove unuke...
.
nikad- NIKAD!- nisam osjetio niti bozon, kajjaznam, nepovjerenja, netolerancije, nesnosljivosti, da ne kazem neprijateljstva. mislim da zaista imam najbolju "tazbinu" u ovome djelu svemira! i ne samo zbog tako "udomacenoga" razloga...
nikad se zapravo i nisam bio osjecao "nji'ovim". jos manje to isticao (je, rajt). brijem da bih jednako bio razmisljao da su mi se krvna zrnca drugacije poslozila...
mislim, "nacionalna pripadnost"... jebesmisve ako ja to kuzim.
mene se to nikad nije doticalo na nacin da sam tome pridavao neku posebnu, ako uopce ikakvu, paznju. mislim, nisam isao slijep kroz zivot, no kad je krenula sva ona histerija poc. '90-ih (ne govorim o samome ratu, nego o tadasnjoj svakodnevnici, obicnim ljudima, koji su postajali "neobicnijima", o onome sto cujes u tramvaju, procitas u novinama, cujes od susjeda i "komsija"... ), ne bih rekao da me sve to zateklo, nesto posebno iznenadilo, a da ne kazem da je ucinilo da se osjecam ugrozenim...
jer, stvarno se nisam osjecao "drugacijim" ili promijenjenim. osim kaj sam sazrijevao, stecao nova zivotna iskustva, ostao sam jednako indiferentan kao i prije '90-ih. svi su m frendovi i dalje bili frendovi, nikad nismo drobili o politici, tu i tamo bismo se dotakli rata, "hrvati/srbi" spika na zajebantski nacin zagrebackih starijih tinejdzera/rano20-godisnjaka.
ma jok! vaznije nam je blo skucati 5 kuna za kupiti vino u "Kaliforniji", u Ciboni, i prije nego se uputimo u Jabuku petkom ubit se otrovom u vidu bijelog "Peristila" na klupicama iza Cibone. to je sve. faks. strebanje. cure. izlasci. mjuza. ranojutaranji bureci na "Glavnom"...
oke, naravno, da je bilo epizoda vise ili manje neugodnih, vise-manje zbog vecih ili manjih budala. no, jebiga, bilo je takvo vrijeme, "vrijeme za budale", vece ili manje. i to sa obadvije strane. ne znam koje su bile vece. ja ove nase "budale" nisam smatrao faktorom, zbog kojeg sam se trebao osjecati "drugacijim" ma koliko oni na tome inzistirali. boljele su me sudbine drugih ljudi koji su imali manje srece od mene, i sa jedne, i sa druge strane. kako bilo, nisam se bio vidio kao dio tog konteksta.
znam npr. za par "njihovih" anonimnih budala kaj su definitvno grupa notornih idiota, koji su, kako je "Feral" bio pisao, bili ranih '90-ih izvjesili fotku jedne djevojcice koja je tada bila zivjela u Pancevu, na valjda svakom drvenom elektricnom stupu kojeg su bili pronasli u susjedstvu te djevojcice. fotka je isla u paketu sa kopijom fotke njenog hrvatskoga pasosa. sto su htjeli ti idioti postici, pretpostavljam... no, efekt im je bio nikakav, srecom.
puno veci idioti bili su oni koji su ubili vrsnjakinju te djevojcice iz Panceva, na Sljemenu. Nebojsin dokumentarac je proizasao iz proba za kazalisnu predstavu "Aleksandar Zec" kojima je bio prisustvovao.
a kaj su htjeli idioti sa zagrebacke televizije u jesen '91-e postici fotkom moga nebodera sa Volovcice u 19:30 Dnevniku, uz koju je isla prica kako taj kvart treba izbjegavati. zbog, valjda srpskih snajpera.
na, mislim, 2-om katu toga nebodera zivio je hrvatski general koji je bio uspio da se kasarna na Borongaju preuzme (ili zauzme) bez kapi prolivene krvi. mozda nebitna cinjenica.
a mozda je i ta ZGtv vijest bila relevantna...
no, sjecam se moje tadasnje frustracije. uspjeli su da se ipak na par sati jednog prijepodneva osjecam "drugacijim". na mome kvartu, u mome gradu. i neka me sada takvoga vidi cijela nacija: razotkrivenga, ogoljenoga, prokazanoga. tu sam! nemrem se sakriti. eto, pronasli su (i) MOJ neboder.
i on vise nije bio siguran za moje susjede, jer ih netko od mojih "komsija" zeli ubiti. moje bivse osnovnoskolske prijatelje, i ucitelje i uciteljice, bivse cure (zapravo, curu), simpatije, moju dobru, dobru profesoricu harmonike Jasnu Vranu iz glazbene skole "Zlatko Balokovic"... oni sad moraju zaobilaziti moj, "drugaciji", neboder.
koji mjesec kasnije sretne me frendica one moje jedine osnovnoskolske cure i pita me mrtva-hladna:
"je li istina da si bacio bebu sa drugoga kata?"
pravio sam se nesokiran.
"da jesam, da li bih sada bio ovdje sa tobom?!"
zato i jesam te satordzijsko-(dis)kvalifikacijske '91-e bio izasao na plato ispred mog nebodera i usred bijela dana digao u zrak ... no, elem, izveo show sa primjesama "anti-drzavotvornih elemenata...
bas nista me nije vezalo, niti me veze sa tim..."elementom, tj. simbolom. osim datoga trenutka tada. i frustracije. i bijesa kojeg sam htio izazvati u onih koji su tada bili motrili moj neboder. pa, rekoh si tada, idem im sada dati super dobar razlog za svoju paranoju! mozda zavrsim i na zagrebackoj televiziji. dajbog da se ne prisjete da je vlada NDH prisezala sa tri dignuta prsta. u ime oca, sina i Krista - protiv komunista! :)
budala.
sto bi pjevao Manson:
"Hey, you, are you trying to be mean?
If you live with apes man, it's hard to be clean"
sramio sam se toga drugi dan. tada ponajvise zbog onih koji su bili spaseni, jer su bili
"...pogodjeni, a svi su drugi vecni taoci kosmara", kako je o njima pjevao jedan drugi, "nji'ov" pjesnik...
sramim se i dan danas. zbog moje zene i zbog mojih cura.
koje su takodjer prije koji tjedan - bogzna zasto, nisam pitao – pitale Pitanje kaj je mucilo Nebojsinu 7-godisnjakinju.
zapravo, pitala je samo starija. mladja, slusajuci svoju stariju seku i pokusavajuci sudjelovati u razgovoru, nije niti znala kako uobliciti to pitanje. a i svako drugo koje joj se bilo pojavljivalo u njenoj 8-godisnjoj glavici. tako da se bila posvetila pametnijim stvarima...
starija i nije bila nesto posebno iznenadjena odgovorom da je njen tata Srbin.
“ a sto sam onda ja?”.
“bit ce, misu, da si polu-Hrvatica, polu-Srpkinja”.
“oh…”.
islo je zatim par rijeci o “pasoskoj nacionalnosti”, koju ovdje jedino i poznaju, a i o onoj “praaavoj”.
“tata, kako to sad mislis, krv, geni, blabla?! moja kosa je plava, i moje oci su plave, jer imam gene moje mame, ali… TO drugo… ne kuzim… ”
jebga sada, misu, imas i dobro srce na mamu i dusu na tatu, a i pametnija si izgleda i od tate, i od onih Pancevaca, i od ZG-televizije iz jeseni ’91-e…
kako sam se bio “ocitovao” mojoj boljoj polovici par puta, kaj se mene tice, neka mi djeca budi i Turkmenistanci, mogu cak biti Hrvati ili jos bolje/gore Srbi. nekak brijem na Katarane. njihova putovnica je jedna stvarno “isplativa”!
kako bilo, onaj moj “protest” je prosao nezamijecen. I zaboravljen.
sada ga se sjetih, jer mi bje zao ove Nebojsine 7-godisnjakinje. jebes protest. idiotizam. no, sve oko njega mi se vratilo u sjecanje citajuci Nebojsin intervju. otpuhnuo sam citajuci, misleci, koji quratz sad dizu ponovo te stvari?! mozemo li se mi vise odmaknuti od tih tema, i svega onoga sto one nose sa sobom?
ne, ne radi se o “odmicanju od teme”!
ne radi se, s druge strane, niti o stavljanju glave u pijesak pribojavajuci se domino efekta.
o ovakvim stvarima se treba govoriti i pisati i dalje, usprkos dezurnim domoljubima. i rodoljubima. a mozda bas i zbog njih… da se prokaze i ogoli do svoje smrdljive srzi taj dijabolicni, dehumanizirajuci sustav vrijednosti, i sa jedne i sa druge. i sa svake druge strane ciji sustav "razotkriva, ogoljuje, prokazuje" djevojcice od 7 godina. koje ih cine “drugacijima” od njihovih vrsnjaka.
a ta su djeca neduzna, bas kao sto je to bio i par onih ustrijeljenih staraca iz Hrvatskog Sela pokraj Topuskog...
Post je objavljen 11.06.2018. u 09:42 sati.