U ovom jutru, ove nedjelje tužne kao sam život što je tužan, ne dopiru mirisi lipa, dobila sam čašu vremena, ispijam je polako, žedno, ali polako i dok nam između nas oduzimaju nas, naša srca bi sklopila oči na trenutak, da se odmore.
Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus koji se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio.
Volim kad tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i opet uzimaš moju ruku kao mladu pticu odnoseći je prema svojim usnama, ostavljaš trag prelazeći preko praga površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi, a tek kasnije dolaze mi slike nekih događaja, te prve dvije riječi izrečene u zanosu zanosa.
Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila, a nakon ove noći miris lipa više nije tako intenzivan, najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer kao da su znale da im je to zadnji miris što mi ga daruju, znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim mirisom poput predivne glazbe i izvele su me do nas dvoje.
U dnu čaše ostali su naši zapisani izdisaji i ne sjećam ih se više, a ja ću doplivati do neke obale i pitam se hoću li umrijeti na mekanom pijesku nanesena poput zalutale naplavljene grane drveta koja se slučajno našla baš na tom mjestu?
napisano 04.07.2004. u 20:43h | na portalu Iskrica weblog, a iz 1. zbirke "SJENA DUŠE"
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7673-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.