Vrelo njene tajne manifestira se u tom potiljku,
koji svagda iznova viđam na pozadini bilo koje žene.
Njihova lica, nalaze se tamo,
u tom obijeljenom vratu, poput mliječne puti što doziva,…
Chignon
Najljepša pjesma moga glasa, potkrovlje njenog stasa.
Njena vedrina sve obuhvaća.
Od početka pa do kraja, od Sibira pa do raja, poezija opija.
Ćutim tišinu njenog vrata, bijela put kao da uzvišava,
uzdah pa krah.
Toliko pjesnika nestalih, a tek su počeli da pišu, glave se njišu, ah glave se njišu…
Sada, čuješ li kišu, tiho pada, čašom nazdravljam samo one koji još uvijek dišu.
Chignon, la plus belle chose, sans chute, sans cause,.
Život je tu, ona je tu, ja sam tu ?
Pod mojim prstima pucketa umiljatost jedne mačke,
njene tamne strane, oči sjajne, dozivlju me da padnem,- ili da se oduprem i na noge stanem.
Žena utvara da voli da ljubi da zavara, ona se grije mojim grijehom, naslađuje mojim perom, a sve za što?
Chignon je Sibirac, da se mogu vidjeti, mogao bih se voljeti, a ovako, žene moj križ nose.
Što da ti kažem,
osim ovih usrdnih riječi;
Da te volim,
Da mi činiš dobro.
i da želim da sa mnom budeš sretnija.
Stihovi su poput noćne ulice
niz koju se slijeva tiha kiša,
nitko ništa ne čuje,
niti vidi,
a ipak odzvanja u nama,
u vama,
u ljudima iz predgrađa.
Post je objavljen 11.06.2018. u 08:56 sati.