Dragi moji,
Jučer sam letimično prešla po nekim blogovima, komentarima... Zanimljivo je da ne postoji mjesto u stvarnom ili virtualnom svijetu gdje dolazi do stalnih sukoba, vrijeđanja, nametanja mišljenja...
Shvatila sam da su dvije teme koje vječno razore masovnu publiku - Crkva i rat! Iako nemam namjeru se nadglašavati s nikime, vezano za išta, moram reći par riječi jer bi inače pregorila....
Crkva....
Kad sam bila mala, vjerujte mi svi su mislili da ću se zarediti. Svake nedjelje na misi, zornice, krunice, zbor... A da stvar bude bolja, moji roditelji nisu veliki vjernici, dapače, tata uopće ne ide u crkvu. Mama ode tu i tamo, kada osjeti potrebu ili kada ju na to natjera nekakva prigoda ( krštenje, vjenčanja, krizme...) . Pošto sam krštena za vrijeme rata i sve je bilo na brzinu, moji su me krstili u Evangeličkoj crkvi. No, zbog moje jake vjere i potrebe sam sa svojih devet godina pristupila krštenju u Katoličkoj crkvi te odmah nakon toga primila sakrament Prve pričesti. I tu moj put staje.... kako sam ulazila u pubertet, mozak počinje raditi sto na sat, previše uitnika nad glavom i moja vjera je poljuljana. Pred sam sakrament Svete potvrde, odustala sam od svega. Svi moji vršnjaci su pristupali sakramentu, radile se fešte, birali kumovi, zbrajale pare i cijenili pokloni. Ja nisam... I najčešće pitanje koje mi je bilo postavljeno tada od tih četrnaestogodišnjih mozgova i dan danas obožavam to pitanje:
- Ali kako se ti kasnije misliš udati???
Jao meni... imate pravo... propustit ću cijelu onu "paradu" hodanje do oltara u bijelom samo zato što nisam podlegla prisilnom dolaženju na nedjeljnju misu samo zbog žiga u bilježnici koji mi omogućuje da pristupim sakramentu Svete potvrde.
Uvijek sam se samo nasmijala na to pitanje... Na kraju krajeva, ako baš želim cijelu tu "paradu", obavim ja to sve u jednom danu... Ali tad, i još uvijek, odzvanja u glavi samo ime sakramenta - SVETA POTVRDA.
Potvrda vjere, predanosti... Ja to nisam osjećala i nisam htjela licemjerno stati pred nešto svima sveto, potvrditi nešto što uopće ne osjećam, eto tek toliko da mogu reći da sam krizmana.
Vjera nije navika, vjera nije obveza - to je nešto više od svega. Nešto što te gura naprijed kroz život. Bog je netko kome se obraćaš kad ti je teško i, ono što mnogi od nas zaborave, zahvaljuješ mu kad ti je lijepo. Jer vjeruješ da te vodi, onda te navodi i na dobro i na loše... Nekada ti s nečim lošim, želi pokazati neke stvari, a ako vjeruješ ne preispituj.
Super mi je kada ljudi masovno idu na ispovijed i jako mi je drago kada se nakon toga osjećaju bolje. No, fascinantno mi je kada u ispovjedaonici uredno 10 godina za redom, po par puta godišnje, svećeniku ispovjedaju ISTE grijehe. Moj pojam ispovijedi je - odlučim da više neću psovati, da ću se riješiti tog poroka, odem, ispovijedim se i ne ponavljam taj grijeh. A nisam jednom doživjela kako mi netko šapne, nakon samog izlaska iz ispovjedaonice - Jebote, mogao je malo manje pokore dati... Pred oltarom, klečeći i taman ispovijedao grijehe???
Shvaćam, ljudi smo, griješimo, teško je promijeniti sebe i odreći se nekih stvari. Ali baš zato, prvo gledajte sebe, onda blatite druge.
Imam jednostavan primjer... Moj tata, kao što sam napomenula, ne ide u crkvu, ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u nešto, no nimalo ne vjeruje u Crkvu. Oko nas su sve veliki vjernici - svake nedjelje na misi, zornice, krunice, svećenik je kod njih na ručku.... I sad situacija: Stao čovjeku auto nasred ceste, malo dalje od naše kuće... Nakon bezuspješnog traženja pomoći okolo po susjedstvu, pokucao je na naša vrata. Moj tata se odmah ustao i iša vidjeti kako mu može pomoći... NIsu bile bitne ni pare koje je moj tata morao dati da bi čovjek nastavio svoje putovanje, ni vrijeme koje je moj tata uložio da bi mu pomogao. Bio je bitan taj ishod - pomogao je čovjeku u nevolji.
Fascinantno.. Jer puno sam puta čula kako je moj tata nevjernik. I sad me zanima, čini li ga to NEČOVJEKOM??
Malo sam sada krenula skretati i vrludati po temi, pa ću se prebaciti... a kad saberem misli, napisat ću još par stvari o crkvi i religiji... I molim sve one koji će odmah krenuti sa napadom, samo zapamtite jedno : POŠTUJEM SVAKOGA TKO IDE I VJERUJE, DAPAČE DIVIM MU SE JER JE NAŠAO SVOJU ZVIJEZDU VODILJU. no poštujte to što ja u sebi još tražim svoju zvijezdu vodilju!!
RAT
Dragi branitelji, kao prvo hvala Vam za sve što ste napravili i proživjeli da bi, kao i svi drugi, i ja danas mogla ponosno reći da sam Hrvatica! I znam, da i vi sjedite u nekom kutu sobe i pitate se čemu sve to, je li vrijedilo, jesmo li bili samo žrtve ideala?? Nikada neće biti upitno što su sve ljudi na bojištu prošli, vidjeli, doživjeli, osjetili... Volim reći, daj pustite taj rat, pa koliko je prošlo odtada... Vjerujem da su Vama nekada slike pred očima kao da se dogodilo prije 5 minuta.. I poštujem to!!
No problematika nije u ljudima koji su bili tamo...Dugo godina radim u kafiću i vjerujte mi naslušala sam se svakakvih priča. Alkohol otvara sve moguće rane, širi ljubav i mržnju, sreću i ljutnju... Svašta se dogodi! I kada se uđe u srž tog velikog problema, najčešće pitanje je - HAJDE, MOLIM TE DI SI TI BIO?
I ne shvaćam. Uplela sam se puno puta u te prepirke kako bi smirila situaciju... Sada godinama nakon, osim mirovina i beneficija ( koje su btw. dobili krivi ljudi ) je veliki problem u kojem djelu Hrvatske si se borio. Čini li to ikakvu razliku.... Netko je prošao ona najgora područja, sudjelovao u najvećim akcijama.. No daje li mu to za pravo da omaložava onoga koji je bio na manje pogođenim mjestima?? I tom čovjeku je glava bila u torbi, čvrsto je držao pušku sa željom da obrani svoje, gledao kako mu umiru prijatelji, bio razdvojen od svojih bližnjih. Po čemu je njegova muka manja??
Ali kao što sam rekla, nisu problem ljudi koji su bili tamo... Danas se na branitelje gleda drugačije zbog političkih gluposti... Oni koji su najmanje vremena proveli na ratištu ili uopće nisu, su otišli u "zaslužene" vojne mirovine.... To stvara bijes među ljudima i, pošto smo jednostavno takav mentalitet, strpali smo sve u isti koš.
Znate iz školskih klupa - kada jedan napravi glupost, cijeli razred je kažnjen!
Tako je i sa cijelim tim sustavom branitelja, mirovina, beneficija.... Jedan se uspio progurati jer, eto nije vidio rata, ali je u tom periodu doživio nesreću i ,nažalost, ostao invalid. I kada je država pružila priliku da uzme novce za to, on je zgrabio. I odjednom ste svi krivi. Nije fer, nije u redu.... Ali nije ni razlog da se međusobno koljemo, mrzimo i stvaramo predrasude.
Svatko od Vas zna što je prošao i s čime mora živjeti... I rijetki su oni koji će Vam za to i zahvaliti. No, ljudi, mržnja će nas uništiti. Budimo iznad toga!!
I pošto ću opet skrenuti s teme, ostavit ću nešto za neki drugi dan, a Vi se ne dajte provocirati i ulaziti u prepirke jer Vas to ne čini ništa drugačijima od provokatora. BRANITELJI se ne moraju dokazivati nikome, napišite, recite svoje iskustvo, ali poštujte tuđe misljenje. I ne poželite nikome taj pakao koji ste prošli. Budite iznad toga!!
Post je objavljen 09.06.2018. u 08:44 sati.