Pregled posta

Treća noć

Negdje piše da Transsib vozi prosječno 58 km/h i da mu treba 160 sati čiste vožnje. Pa dobro, čemu žurba na kraju krajeva? I ovih tjedan dana kad prođe, mislit ćemo da je prošlo kao u sekundi, poput nekog sna. Vlak prolazi i kroz područje na kojem je zimi znalo biti izmjereno i do -62 celzijusa. Iss pa šta je onda onih -40 u Novosibirsku, ne može se ni sladoled lizati bez da curi na sve strane.
Sunce se toliko spustilo da je doslovno sjelo i izvalilo se na čitav horizont. Kad se malo dulje zabulji u nepregledne pašnjake i livade, dobije se osjećaj kao da si na otvorenom moru i promatraš zalazak sunca na pučini. Sad samo da jato delfina krene izranjati iz stepe, bacati se visoko u zrak praveći spiralu i salto istovremeno, preskakati vagone s jedne na drugu stranu i ponovo uranjati u šaš. Neki od njih se čak znaju i propeti na rep i pičiti unazad smijući se, onako kako to delfini već rade. Po stepama. Ne znam jel nas sve jednako inspirira taj pogled u daljinu, to sunce kojeg kao da je neko posebno napuhao za ovu priliku, te zakucao tamo daleko za okolno brdo, ali svi šutke buljimo u taj veličanstveni prizor. Nakon one tjeskobe satkane neprestanim brezama, gustom šumom prvih nekoliko dana, ovo sada je ekstaza za oči i dušu. Sad bih izašao iz vlaka, otrčao delfinima i odskakutao s njima u suton. Ko zna jel bi me primili u jato? I šta onda? Delfini odoše, a ja bezveze silazio s vlaka. Neka me onda tu, pogotovo sada kada je Ivanović uzeo gitaru i otvorio repertoar sa Bijelim Dugmetom.

Provoditi beskrajne sate u vlaku znači ležati, jako puno ležati, sjediti i opet ležati, pa sjediti, pa opet ležati. Sve tako dok se čovjek ne odluči od tog silnog ležanja odmoriti malkice, pa sjedne razmisli, te opet mrtav umoran prilegne nazad, kako bi se odmorio od sjedenja. Zamišljam sebi situaciju, na šta bi ovo putovanje ličilo, da ne idem sa ekipom, nego sam samcat. Ili samo sa još jednom osobom. Jel bi umro od dosade? Kako bi onda provodio sate i sate?

„Jebote kad ti pogledaš“, razmišljam nešto na glas „dan ima 24 sata.“
„Ma nemoj!“ Naravno da su me odmah dočekali na volej. „E, vidiš to je ta krucijalna informacija koju smo čekali.“
„Naravno, zato sam ju i rekao sada, da si ne bi još nokte izgrizli od iščekivanja ovako jedne poučne izjave. Ne, nego mi provodimo u ovom vlaku 6 ili 7 dana, svaki dan ima 24 sata. Recimo da spavamo nekih 6 ili 7 sati u prosjeku, ma hajde neka je 8 sati. I neka 8 sati provodimo u restoranu, što nam je otprilike do sada prosjek. Mi još imamo 8 sati koje valja ubiti nekako. Mislim nije da nam je loše, dapače do jaja nam je, al kad te sve sate staviš na papir, jebote to je pun kurac vremena.“
„Pa zamisli samo da je normalan radni dan. Spavamo, ustanemo se, idemo na posao tj. restoran, odradimo tih 8 sati pijanstva i onda imamo slobodno za zajebanciju i hobije. Neko voli nogomet, neko se bavi atletikom, plivanje, badmington. Za sve to imaš onda još vremena. Pa ponovo spavanje i sutra je opet novi radni dan“, pojašnjava mi Toma ovu najnormalniju teoriju.
„Jebate, pa mi smo još u teškoj frci sa vremenom, nema nam nego da pomno isplaniramo svaku sekundu u zadnji detalj, kako bi što više izvukli iz svakog tog dana“, Suman se ustaje kao da treba pod hitno nešto početi raditi u vezi iskorištavanja vremena, kojeg je ionako premalo.
„Slažem se apsolutno, ako mislimo preživjeti ovo putovanje, mislim da je nužno da imamo detaljan plan ko šta radi, u koje vrijeme i s kojom nakanom, te kojoj vrsti namaza na kruh teži, kako bi se kolektivni resursi mogli što bolje rasporediti u svrhu kontrole istih, s obzirom na raznolikost ukusa koje gajimo. Čak i u trenucima kada ne raspolažemo sa nikakvih resursima, tipa namaz na kruh, trebamo biti svjesni kako je nekada bilo lijepo imati ih i sa koliko se samo sjete i nostalgije sjećamo istih. Ko je za?“
„Slažem se!“
„Slažemo se!“
„Definitivno...“
„Prijedlog ovoga što smo izglasali, smatra se usvojenim, stupa na snagu odmah, no ako nedostatak vremena ne dopušta bavljenje tim prijedlogom, budući da smo ustanovili da smo u teškoj oskudici s vremenom, samim tim on nije nužan da se sprovodi. Eto.“

Treća noć u vlaku

Ostatak ovog dana provodimo u razmišljanju s kim će nas cure prevariti. Da će nas ostaviti ili bar prevariti za ovog našeg putovanja, nije uopće upitno. Sada samo u detalje razrađujemo čija će cura to napraviti na zanimljiviji način, kako, zbog čega i s kim od naših poznanika, prijatelja, nepoznanika, neprijatelja, itd. Stvarno se pitam, na šta bi ovo putovanje ličilo, da ne idem sa ovom ekipom, nego sa nekakvim uštogljenim dosadnjakovićima. Intelektualnim smarateljima koji samo pametuju ozbiljno, ne bi li im vlastiti ego mogao doživjeti orgazam dok prosipaju enciklopedijsko znanje i citiraju velikane. S bilo kim, s kim se ne razumiješ, iako pričate istim jezikom. Bilo bi isto kao da ti neko nasadi ispred face krdo naguženih pavijana, koji istovremeno boluju i tuguju od neprestanog proljeva i upale hemeroida. I ti si prisiljen buljiti u njih cijele dane. Pa valja to trpiti onda. Mislim da sada razumijem ljude koji pričaju, kako se znaju popičkarati kada odu na krstarenje jedrilicom nekoliko dana. Mal prostor, nemaš kuda pobjeći, šta god da ti ne valja, moraš s tim živjeti slijedećih par dana. Što se mene tiče, ovo putovanje može trajati mjesecima. A kojom prosječnom brzinom garimo, ne bi se čudio ni da nam se to ostvari.

Ponoć je prošla već poprilično, nama se ne spava... ne budi blesava, dođi mi do veče, ne budi goveče... Prikladni stihovi koji mi se još u glavi motaju od zadnje seanse Bijelog Dugmeta. Zajebancija, gitara, smijeh...divota. Kao da smo na ekskurziji. Ko bi lud bio umoran i pospan? Odjednom se vrata od kupea otvaraju i pred nama stoji žena u zlatnom kućnom ogrtaču. I čim je otvorila vrata, sastavila je monolog kao da je dobila napokon riječ na nekoj sjednici. Mi šutimo i svi ju gledamo u čudu. Klimamo glavama i pokušavamo nešto sa „Njet Ruski“ da joj damo do znanja kako ju ne razumijemo. Kad eto ti nje zakorači u kupe i sjede ravno između Sumana i Tome. I opet uhvati da melje i sad budući da sjedi direktno ispred mene, vidim da je to ni manje ni više nego ženska verzija onog negativca iz James Bond filmova što ga zovu Jaws ili Ralje, jer su mu svi zubi željezni. Al ovoj gospođi ne da su zubi željezni, nego su svi do jednog zlatni! I gornji i donji. Žena kad zine i progovori, moraš stavljati sunčane jer misliš da pričaš sa suncem. Takvih 10 baba poredati preko zime po obali, sezona bi trajala cijelu godinu. I baba se ne gasi, udara ona po svom, priča li ga priča, a mi poluslijepi škiljimo i ništa nam nije jasno. Jebiga budući da ne prestaje, pokušavamo pohvatati neku riječ da nam zvuči poznato i onda se uhvatimo te riječi i komentiramo na našem. Krenemo s temom u tom smjeru. Onda ona nas gleda, al ne da nam da se previše raspričamo. Sjebe nas vrlo brzo u korijenu i opet ona nastavi mljet svoje nešto, dok mi opet neku riječ ne izdvojimo iz njenog monologa i ne krenemo bacati komentare u tom pravcu. Hoće da se slika s nama i pokazuje nam sliku nekakvog djeteta, u kakvom god to kontekstu bilo. Umiremo od smjeha s babom, ubišmo se od priče, al nitko nikoga ne konta 2%. Vadi cigaru i pokazuje na Tomu i Sumana da odu s njom zapaliti. Njima dvojici ne preostaje ništa drugo, nego da ju šutke slijede i spase nas ostale njenim napuštanjem našeg kupea. Jao babe, uleti kao tornado, niti tko zna šta, kako, odakle, pomete nas s pričom, povuče dvojicu u vrtlog za sobom, ostavi pustoš komunikacije za sobom i nas trojicu zapanjene. Vratiše se ova dvojica nakon nekog vremena, izbezumljeni, umiru od smijeha. Uspjeli su skontati na kraju, da baba putuje negdje prije Vladivostoka, u posjet kćerci i unuku. Ono dijete sa slike je valjda unuk. Dali su joj do znanja da idu spavati, ne bi li joj eventualno palo na pamet da opet dođe k nama.

„Svaki put kad je žena otvorila usta“, smije se Suman „ja sam očekivao da će iz usta iskočiti mali Alibaba i 40 još manjih hajduka s punim rukama zlata i da će počet bježat po vagonu.“
Idemo spavati, nevjerojatno, ali već je 5 u jutro. Al dobro, nije da nas sutra čekaju obaveze ili da moramo rano na posao. Osim ako se nećemo držati one Tomine, da je odlazak u restoran u neku ruku poput radnog dana.

Četvrti dan

Spavamo kao zaklani (kakav užasan izraz koji se normalno koristi na Balkanu), sve dok ne stajemo ponovo na nekoj stanici. Toma i Suman izlijeću van da kupe kruha i vode. Ivanović kojeg je zapao madrac na podu, iskorištava situaciju i baca se na krevet. Budimo se i mi ostali polako i kužimo da smo spavali samo nekoliko sati, a čini nam se kao da je kasno poslijepodne. Gledam ove moje spise i po nekakvom planu, mislim da smo za vrijeme spavanja prošli kroz Krasnojarsk. Treći najveći grad u Sibiru, veličine Zagreba, koji leži na rijeci Jenisej, sa svojih 5,500 km dužine, petoj najvećoj rijeci na svijetu. Na istoj toj rijeci nedaleko grada, nalazi se ogromna hidroelektrana, gle čuda, peta najveća na svijetu. Za vrijeme II. svjetskog rata, Krasnojarsk je snašla ista priča kao i većinu sibirskih gradova. Sva industrija sa zapadnih dijelova je prebačena ovdje. U istom tom periodu, ali i dosta godina kasnije, tu je bio i centar radnih logora poznatijih pod nazivom Gulag. I preseljena industrija, kao i stotine tisuća logoraša, katapultiralo je rast stanovništva u gradu. Gradu, koji je opet doživio veselu sudbinu zatvorenog grada u kojeg se moglo samo sa posebnim dozvolama. Svjetla strana povijesti je ta, da se tu nalazi onaj najlijepši most koji je nagrađen početkom 20-og stoljeća na svjetskoj izložbi u Parizu. Eiffelov toranj i konstrukcija tog željezničkog mosta preko rijeke Jenisej, su pobrali najveća priznanja te 1900 godine. Kako god, mi smo po svemu sudeći taman zaspali prije nego što ćemo preći taj most. Super.

Izvor: Wikipedia

Izležavamo se na krevetima, ne znajući šta bi sami sa sobom. Osim da zajebavamo jedni druge, a najviše sami sebe u svakom slučaju. Najlakše se zajebavati na svoj račun. Mogućnosti udaranja ispod pojasa i pragovi tolerancije su neograničeni. Ne da nam se pomaknuti nigdje, jer smo se ionako probudili rano, ionako je jedan čitav dan pred nama, ionako nemamo pojma kako da ga ispunimo. I šta drugo raditi nego ležati i biti ironičan u vezi svega. Osjećam se poput Bill Muraya u filmu „Beskrajni dan“ kada se svaki dan iznova budi u jučerašnjem danu. Opet ćemo ići u restoran, vidjet ćemo opet iste ljude po hodniku, opet ću probati sa kavom, pa će nas sve opet prevariti piće. Sve znam i sve već vidim unaprijed kako će izgledati. Vjerojatno će nam i ona baba opet u neko doba upasti u kupe, zajedno sa svojim oralnim trezorom.
Suman nam je nešto blijed, točnije blijed je kao krpa. Koliko god učestvuje u zajebanciji, vidi se da mu je loše. Svako malo bježi u WC.

„Proljevuša majstore, ha?!“
„Ma joj šuti, baš me zajebava stomak pošteno. Ne znam šta mi je.“
„Da te možda stomak ne zajebava?“
„Da ti možda nije nešto loše?“
„Ajde sve još nekako, dokle god nemaš problema sa stomakom, to zna onda baš biti zajebancija.“
„Lako se vama zajebavat, dok mene stomak zajebava.“
„Pa je u svakom slučaju, bilo bi nam puno teže tebe zajebavat, a da nas boli stomak.“
„Ma bićeš ti dobar, dokle god nisi blijed i ne boli te stomak, sve drugo će proći.“
„Odoh ja na WC, sve mi se čini da imam nekih problema sa stomakom, pa bolje tamo da vidim šta je, nego ovdje u kupeu.“
„Je je, svakako je tamo prikladnije, al blijed možeš biti i ovdje, ne smeta nama.“
„Neka, odoh biti blijed negdje drugo. Mogu onda fino na miru skoncentirati se na to da mi je loše i misliti stalno na to. Ovako me samo zapričavate bezveze, pa mi još samo treba da prestanem misliti na to kako mi je. I da mi još eventualno postane bolje.“
„Ma kakvi, šta ti je, idi onda bolje da te mi ne smetamo, još ćeš nam tu i ozdraviti, pa šta onda tek.“

Stajemo opet na nekoj stanici, nemam pojma gdje bi to trebali biti, nikako da skontam neki natpis. Izlazimo van i seljani nas oblijeću sa svih strana. Ovdje prvi put primjećujemo koliko ti ljudi zapravo izgledaju jadno i siromašno. Valjda totalna suprotnost ovim stajalištima do sada. Gledam okolo, ni zgrade ne izgledaju ništa bolje. Sve je nekako sivo, oronulo, kao da je sve skupa na izdisaju. Žao mi je ljudi, žao mi je čitavog mjesta. Uzimamo domaće piroške natrpane u vrečici, najradije bih da imamo hrpu para i da pokupujemo sve što ovi jadni ljudi prodaju. Ma kako kratko i nerealno bilo ovo izlaženje iz udobnosti i sigurnosti vlaka, dovoljno je da uroniš u atmosferu koja ovdje vlada. Sve oko nas bode u oči siromaštvom. Tek kada vidiš ovako nešto, možeš donekle postati svjestan koliko je nama dobro. Pa koliko god nismo ni mi bogatuni, na ovim primjerima naučiš cijeniti i ono malo što imaš i donekle sređene sredine u kojima živiš. Osjećam kako nas svi promatraju kao nekakve veleposjednike, razmažene bogate turiste sa zapada. A znam da u takvim pogledima nikada nema simpatija, koliko god mi bili dobrodošli sa našim novcem i koliko god se oni na silu smiješili, znam točno šta misle kad nas gledaju. A kako im sada svima objasniti da mi nismo ni bogati Englezi, a ni Ameri. Nego jadni mali Hrvati, koji su isto čistili govna, lomili kičmu i pišali znoj kako bi sada bili ovdje. Kako im to svima objasniti? I šta bi oni s tom informacijom? Zato odoh bolje nazad u kupe.

Svi socijalni problemi su zaboravljeni one sekunde kada smo zgrabili prvu pirošku. Davimo se ko djeca kada se dokopaju čitave bombonjere. Sve izgledaju iste, ali tek kada zagrizeš vidiš da su neke punjene krompirom, a neke kupusom. Uglavnom ne znaš koje su bolje. Nije prošlo 10 minuta, Sumanu je još gore, ide u WC povraćati. Čovjek je vidno bolestan. Čak ne nalazimo za primjereno da mu kažemo, kako nam je drago da je tako, jer ima više piroški za nas. Mislim da mu više definitivno nije do zajebancije, uz sav njegov bogati duh koji ga čini takvim kakav je. Šopamo ga svim mogućim tabletama, protiv bolova u stomaku, za glavu, protiv proljeva, protiv ovoga i onoga. Sve što nalazimo u asortimanu lijekova, samo guramo u njega.

„E majstore, hoćeš zaliti ovo s votkom, mi ne bi pili sada rano nam je, a i vodu bi ostavili sebi, nemaš pojma koliko su slane ove piroške bile.“
„Ma da, pa nemojte bezveze trošiti vodu, dajte meni alkohola i tableta. Pobit ću vas sve, čim mi ta kombinacija lupi u glavu.“
„Bićeš ti dobar, evo vode, pa legni i odmori malo, proći će to. Biće da ti ona baba od jučer nije baš legla.“
„Baš, ko ne bi pobenavio od onoliko zlata. Još sam ja super.“
„Ma šuti, zlato i novac najprije pokvari ljude. Eto tebi je pokvarilo stomak.“

Zamotali smo Sumana u sve moguće deke koje smo našli u kupeu. Jadnik se trese, zima mu je na +30 u kupeu, blijed, povraća, ima proljev. Nije se nitko mogao na boljem mjestu razboliti, nego na pol puta u Transsibirskoj. Valjda će biti ok, jer nit nam je nazad, nit naprijed ako mu ovo potraje.
Dan prolazi užasno sporo, osjećaj nekakav kao da jedan dan traje normalno 48 sati. Pošto je Ivanović prespavao akciju s piroškama, otvara sebi konzervu s mesnim nareskom, koju je pitaj Boga gdje našao. Odjednom krv šiklja na sve strane. Opet si je uspio razrezati prst.

„Jebem ti konzervu i ko ih pravi ovakve!“
Iz srednjeg prsta desne ruke šprica na sve strane, kao da smo naftu našli.
„Evo i meni po majici, gle i ovdje po plahtama. Vidi se da neko vrijeme nisi upražnjavao rezanje prstiju.“
„Stvarno Ivanoviću, kao odrastao muškarac, trebao bi ipak voditi računa da se redovnije ispražnjavaš, a ne ovako. Prst ti se izbezumio kad si ga napokon porezao.“
Zatrpavamo ga maramicama i nekakvim krpama za koje isto nitko nema pojma otkud one.
„Stvarno sam se zanemario, previše vremena posvećujem drugim stvarima, umjesto da si fino izrežem sve prste, ko svako normalan.“

Nakon nekog vremena krv ne prestaje natapati sve što stavimo na ranu, za koju tek sada vidimo da je iznenđujuće duboka. Kako smo dijagnosticirali dubinu posjekotine, tako je Ivanović problijedio, počinje se preznojavati i sad je i njemu odjednom loše. Jedan bolesnik je na gornjem krevetu, spava sahranjen ispod gomile deka koje smo nabacali na njega. Sad smo dobili i drugog pacijenta. Slabo mu je i treba mu vode, koju smo mi naravno pored manije za piroškama i votkom, opet zaboravili kupiti. Toma i ja prevaljujemo kilometre kroz sve te vagone. Kao da ih se putem iznenada pojavilo još, između nas i restorana. Napokon stižemo, da bi saznali kako ni oni nemaju vode. Ništa, kad smo već tu i kad je toliki trnovit put iza nas, a bogami i ispred nas, jer valja se vratiti nazad – onda ćemo bar jednu kavu slistiti. Valjda pacijent br. 02 neće iskrvariti i dehidrirati dok dođemo nazad. Popili smo na miru kavu, zapalili po koju, napričašmo se gdje si, šta si, kako si – ko da se nismo godinama vidjeli. Krenulo nas, umalo zaboravišmo na ranjenike (ned'o Bog da je Tito imao nas dvojicu na Neretvi) i sekunda je falila da još naručimo po pivu i votku. Tek kada nam je direktor restorana pokazao dva prsta i uperio na nas dvojicu, a zatim pokazujući pet prstiju upitno podigao obrve, sjetišmo se da smo tu po zadatku. Teška srca odlazimo nakon dobrih sat vremena nazad. S obzirom inače na naš boravak u restoranu, ovo je bilo kao da smo s nogu stukli Espresso. Uzeli smo nekakav sok, pa ipak nećemo se čovjeku vratiti praznih ruku, a očajnički čeka našu pomoć. U kupeu se situacija malo smirila, Ivanović doduše diše na škrge i gleda u ovaj sok kao hipnotiziran, ali bar je krv prestala teći u potocima. Baba koja nas je sinoć handrila i gnjavila da pijemo i slikamo se s njom, opet tetura mortus pijana hodnikom i ulazi nam svako malo s neprestanim pozivima da njoj i votki pravimo društvo. Sva sreća pa je toliko pijana, da samo otvori vrata od kupea, proviri glavu i kroz deformirani cer na licu i svo zlato što sija, uspije izgovoriti nešto u stilu:

„Daavaaaj... vuuooodka...“ Zatim ju ravnoteža malo zajebe, zatetura se jadna i sila teže ju odnese par koraka niz hodnik. Zaustavi se pred nekim drugim kupeom i misleći da je i dalje na istom mjestu, opet otvori vrata od tog drugog kupea i ponovi svoj poziv na druženje. Samo sada skroz drugim ljudima, 2 ili 3 kupea dalje. I tako nekoliko puta.


Post je objavljen 08.06.2018. u 14:02 sati.