Pregled posta

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA VRAPČE

Adelaide 2009.

Nota Bene: o psihološkim i psihijatrijskim problemima danas se jako puno piše i to ne samo u dnevnom novinarstvu koje popularizira ovu znanost nego i u okviru strogo stručnih rasprava koje se publiciraju u stručnim časopisima i ove publikacije variraju od općih pitanja do posve uskih stručnih pitanja psihijatrije. U tom smislu danas ima jako mnogo stručnih časopisa koji nastaju interno u okvirima struke odnosno bolnice ili društava,ili klubova, ili organizacija, ili sekti, ili u okvirima komunalnoga životaljudi, ili pri vladama, ili pri armiji itd.itd. Ja međutim imam namjere izložiti neka svoja zapažanja samo s obzirom na Jaspersovu Opću psihopatologiju kojoj je posljednje izdanje iz 1946. godine iz toga razloga što ja držim, da je ova psihopatologija najbolja i još uvijek aktualna.

Postavljanje pitanja koja su imanentno pitanja psihijatrije nije moguće bez pitanja o socijalnoj funkciji psihijatrije, njene autoregulacije Iautointegracije, autofunkcionalizacije i heterointegracije u sustavu kapitalske znanosti. Mi, naravno, nemamo sada namjeru podrobno istraživati baš svaki moment ovog procesa, ali je jako važno da uz pomoć Jaspersa pokušamo dati neke odgovore na pitanja koji nas odavno muče tim više što smo mi na Balkanu bili svjedoci ovog procesa regulacije i integracije psihijatrije, možda baš tamo gdje ona to nikako nije smjela biti, naime, u ratnim uvjetima kao poziv i opravdanje na zločin.

Ja ovdje prije svega imam na umu takva imena jugoslavenske psihijatrije kakva su bila svojevremeno imena Karadžića, Kulenovića, Raškovića, Kleina da spomenem samo neke koja su dugo vremena vrijedila kao najbolja imena ne samo psihijatrije, nego čitave jugoslavenske medicine. Prema tome, sa postavljanjem pitanja koja su imanentno psihijatrijska nije moguće njih odvojiti niti u ovom pogledu od cjeline medicinske znanosti, njene uloge u društvu, njenog značaja i njenih dosega pa ipak imajući na umu socijalni i povijesni kontekst, mi držimo da je najbolje na ova pitanja odgovoriti polazeći od općih pitanja psihijatrije promatrajući same sudbine ljudi koje nam mogu poslužiti kao orijentiri na moru stradanja i patnje milijunskog svjetskoga mnoštva.O pitanjima psihijatrije ja sam pisao već prilično ranije u zagrebačkom SL od početaka '80.-tih godina imajući tada prije svega na umu opravdanost konvulzivne terapije kod teških psihičkih oboljenja i depresije.

Iz tog perioda nastalo je nekoliko mojih zapažanja koji danas imaju samodokumentarnu vrijednost. Prvi ozbiljniji rad pojavio se 1994. godine kada sam na temelju novog terapeutskog i psihijatrijskoga iskustva štampao rad koji je imao u vidu Jaspersovu kritiku psihoanalize. Kako smo mi u bivšoj Jugoslaviji manje-više imali psihoanalizu kao uzor za jednu modernu terapiju uvidima u karakter psihoanalize koja može biti i zloupotreblje nazavisno od kojih je to stručnjaka prakticirana, to sam ja smatrao da bi bilo dobro da se pokrene jedna debata o karakteru i ulozi psihoanalize u jugoslavenskoj psihijatrijskoj znanosti. Zato je, pored svega ostalog, i nastao taj rad. Istina, psihoanaliza se ne prakticira samo na prostoru Balkana. Na našim prostorima ona je bila jako popularna isto toliko koliko i katoličkih sedam sakramenata, ali je bila i prepopularna možda na isti način kako je ona danas popularna u Britaniji i Americi.

Već negdje sredinom '80.- tih godina naša psihijatrija se polagano emancipira od ove predominacije psihoanalize pa se kod nas pojavljuju i drugi terapeuti, a tek u novije vrijeme postaje prevladavajuća biološka orijentacija koja svakako može značiti jedan korak dalje u odnosu na zatečeno stanje prije rata, ali na koju psihijatrija nije svodiva.
Psihijatrija ne trpi nikakve redukcije na poljednju stvarnost, nikakvu emergenciju, nikakav simplicizam, nikakvu posljednju fizikalnustvarnost što bi bila ambicija jednog lošeg fizikalizma. Isto tako, ona nije niti jedna znanost koja bi se razvijala u smislu Leibnizove ideje o linquauniversalis o kojoj razmišlja Russell na primjer. Prema tome, ona nije niti jedna univerzalna znanost koja pokušava sve objasniti i sve rastumačiti što je počesto zabluda mnogih koji rade u okvirima zapadne psihijatrije.

Potrebno je, dakle, odrediti granice unutar kojih se psihijatrija kreće dakle bez ikakvog redukcionizma, ali i bez ikakvog presezanja u druge sektore bitka. Primjer Balkana i najnovijih događaja na njemu je dobar primjer takovog presezanja psihijatrije tamo gdje njoj zapravo i nije mjesto kao što se sveukupno može reći da medicinska znanost nije kruna u korpusu prirodnih i matematičkih znanosti. Ovakva presezanja psihijatrije u druge sektore bitka kojima se na primjer bavi politika kao znanost ili umjeće gospodarenja ili pak teologija koja se može smatrati znanošću o posljednjim naravima proizlazi iz jednog sudbinskog fakta psihijatrije, da je ona u bitnome interdisciplinarna znanost, ali kako je njena baza svagda bila biologija to ona misli da je i sa drugim disciplinama kao i sa biologijom, a to nije točno, jer je istina da je najveći problem interdisciplinarnih znanosti jedinstvo metode, a to ne postoji u slučaju suvremene psihijatrije. Prema tome, jedini mjerodavni kriterij i pokazatelj bit će dakako naše osobno iskustvo.

Iskustvo treba pokazati kao posljednji sudac u svim pitanjima suvremene zanosti - psihijatrije posebno, a prema ovome iskustvu na Balkanu ne samo da je došlo do nezapamćenog zločina kojeg možemo tumačiti bilo kako: od pobjede anakronizma politike preko ekonomske transformacije do kulturne erozije, dakle, na Balkanu pokazalo se i još uvijek se pokazuje, da je psihijatrija, a medicina posebno, posegnula i presegnula granice koje su joj date samom znanošću. Drugim riječima iskazano, psihijatrija ne može biti glumačka vještina.

Drugi poseban problem predstavlja dakako problem sprege psihijatrije sa državnim institucijama, policijom prije svega ili raznim drugim obavještajnim i policijskim službama koje sa psihijatrijom imaju jako malo veze, ako ikakve veze imaju. U tom smislu psihijatrija se pokazuje palijativnom znanošću, a sama medicina kontrolnom znanošću države. Dakako, da izvorno i genuino niti psihijatrija niti medicina sa svime time imaju ikakve veze. Na ovom mjestu također dolazi do sprege psihijatrije sa političkim i drugim državnim tijelima bez obzira je li riječ o psihijatrijskim vještačenjima oko kojih se svi psihijatri bore, jer se na njima dobro zarađuje ili o političkim razlikama koje se prograšavaju “devijantnima” ili “opasnima” ili još koje kakvima na koje i politika i policija imaju tobože što reći.

U Jaspersa ovaj problem nije razmatran, jer ga on ne smatra znanstvenim problemom, nego prije političkim problemom voluntarizma države ili oligarhije na vlasti, ali postoje mnogi Jaspersovi politički radovi koji upućuju na ovaj problem. Iz iskustva Njemačke pred Drugi svjetski rat kao i iz iskustva vladavine nacizma u periodu rata od 1939. do 1945. psihijatrija je bila manje više zloupotrebljena baš od ovakovih političkih tijela za koje je i on smatrao, da nisu drugo do tiranija u kojoj je pred psihijatrijom da se povuče ili pak da sudjeluje na način da perpetuirasam zločin. S obzirom na svoja opredjeljenja, stajališta, političku praksu, ali i s obzirom na svoje ambicije, iskustvo nam pokazuje da su mnogi pristali na soluciju perpetuiranja zločina u masovnoj histeriji rata na Balkanu, dok je manji broj bio prisiljen da se godinama i decenijama skriva pred ljudima i javnošću.

DOLAZAK U BOLNICU I OPIS BOLNICE

Ja sam došao u bolnicu Vrapče negdje početkom 1990. godine, iako su pregovori sa primariusom Matijacom trajali kroz čitavu 1989. godinu. Naime, bilo je u to vrijeme jako mnogo naganjanja i kockanja oko nove uprave koja je trebala naslijediti staru socijalističku garnituru sa doktorom Silom. Ja sam pak Bartula Matijacu poznavao od ranije pa sam se pozvao na to prijateljstvo tumačeći mu, da ja i nemam nekog većeg izbora, a da imam ženu i dijete i da smo bez ikakovih primanja. Na ova moja zapažanja, on je rekao kako je svakako dobro da ja dođem u bolnicu i tako dam jednu svježinu koja bolnici nedostaje uslijed godina čamotinje i baruštine socijalističke vlasti, a istovremeno on je smatrao da će uslijediti kadrovske promjene u kojim promjenama će on zahvaljujući brojnoj podršci zauzeti mjesto novog ravnatelja bolnice.

Tako se i dogodilo. Matijaca je došao za novoga ravnatelja, iako prema starom programu izbora vjerojatno zato, jer novoga još nije bilo pa je pored podrške nekih liječnika koji su vrijedili kaonajbolji stručnjaci te bolnice i podrške velikog broja medicinskih sestara i pomoćnog osoblja on i izabran za novoga upravitelja.

Njegova glavna sestra bolnice bila je sestra Sekol koja je pamtila ovu bolnicu još od najranijih dana nakon rata kada su naši pacijenti bili na bromu i drvenim krevetima. Ja sam sestru Sekol smatrao jednom od naših najboljih medicinskih sestara, a mislim da je ona i zaslužila neka priznanja u tom pogledu. Osobenost ove bolnice bila je u tome, da je jedno njeno krilo bilo predviđeno kao kažnjenič kokrilo forenzičke psihijatrije pa je svaki novi radnik prolazio detaljnu proceduru i ispitivanje individualne prošlosti. Ja osobno ne znam što su neki ljudi saznali o mojoj prošlosti i kakvim su podacima raspolagali. Nakon dolaska za novog ravnatelja gotovo istovremeno je pokrenut natječajni postupak za kliničkog sociologa, odnosno pedagoga, jer smo mi u socijalističkim režimima mnogo pažnje poklanjali pedagogiji kao onoj znanosti koja daje smjernice ispravnom življenju. U tom smislu pedagogija je bila daleko ispred psihologije ili sociologije kao bazičnih znanosti, znanost preodgajanja ukoliko je to bilo potrebno, iako ja mislim da je naša socijalistička pedagogija bila sa ljudskim licem u dobroj mjeri, a ukoliko nije bila, onda je vrlo vjerojatno bilo posrijedi neznanje ili pak političke manipulacije, obmanjivanje ljudi iz stanovitih razloga itd, ali u dobroj mjeri koliko sam poznavao našu socijalističku pedagogiju to su bili ljudi manje-više dobrih namjera, iako vjerojatno ima priličan broj ljudi koji mi može proturječiti i smatrati, da sam u zabludi.

Već početkom osamdesetih godina slika naše pedagogije se značajno promijenila dolaskom novih mlađih ljudi koji su zahtijevali svoje vrsne reforme tradicionalnog moralizma zastarjele socijalističke pedagogije kojoj je Rusoov Emil bio alfa i omega u svim njenim nastojanjima. Mnogi mladi pedagozi smatrali su, da je potrebno krenuti dalje, da je potrebno izvršiti stanovite reforme tradicionalnih spoznaja, da pitanje autoriteta bilo svjetovnog ili crkvenog ne mora biti presudan faktor u procjenama, da autoritet pedagogije može biti poljuljan, ukoliko je posrijedi jedan dinamički otklon prema novim idejama, prema većoj slobodi, prema većoj individualnoj inicijativi, da ne mora biti kažnjiva niti sankcionirana mladalačka poruka dinamičkog rastaitd.itd.itd. I već tih ranih osamdesetih godina ove demokratske aspiracije među mladim stručnjacima duboko su uzdrmavale fundamente tradicionalnih građevina socijalizma.

Dakle, kao jedan takav gotovo alternativan stručnjak ja sam na prijedlog primarijusa Matijace i primljen u psihijatrijsku bolnicu Vrapče gotovo sa obavezama ravnatelja „Odjela za resocijalizaciju i rehabilitaciju“. U tom smislu ja sam imao u nadležnosti nekoliko terapija: to je bila biblijska psihoterapija kao jedan oblik suvremene Francklove logoterapije koja ideja je bila izvorno moja, likovnu terapiju sa ateljeom, aroma terapiju koju sam ja imao isključivo sa forenzičkim pacijentima i jutarnju tjelovježbu. Kasnije je još naš Centar proširen dolaskom jedne mlade žene koja je bila muzikolog i svirala je klavir i ona je držala muzičku terapiju. Isto tako valja spomenuti nastojanje ravnatelja da uveća stručni i liječnički zbor mlađim ljudima,novim specijalizantima itd itd. Češto ove njegove namjere nisu bile dobro shvaćene niti primljene jednim dijelom zbog inercije psihijatrijske bolnice koja ima kao i svaka bolnica jednu svoju logiku, jedan svoj drugačiji život, jednu svoju pravilnost i hod, a dijelom iz osobnih animoziteta liječnika koji se nisu slagali sa Matijacom već godinama, nego su ga smatrali neurotikom. Vjerojatno zbog svoga koleričnog karaktera Dalmoša, pa pjesnika iI pisca, pa pomorca i konačno srednjovjekovnog homo universalisa. Specifičnost bolnice u jednom izvjesnom smislu bila je i ta, da je ona dala zaštitu nekim našim forenzičkim pacijentima koji su bili osuđenici na smrt. Znalo se dogoditi, da je bilo primjera pacijenata koji su godinama tako životarili u strahu za svoj život.

Nova hrvatska vlast donijela je jedan od najvažnijih pravnih instituta, a taj je da je smrtna kazna ukinuta pa su tako neki naši pacijenti napokon odahnuli nakon godina fundamentalne neizvijesnosti. Za smrtnu kaznu u socijalističkoj Jugoslaviji mnogi su smatrali, da je kod nas na djelu pravilo o izuzetnosti smrtne presude Ii da je ona upotrebljiva samo u iznimnim slučajevima okrutnog krvnog delikta. Međutim, moje mi je iskustvo pokazalo da to nije bila istina. Ona je bila prakticirana u Titoizmu u svim kriznim političkim periodima kakve su bile godine 1948., 1968., 1971., 1981. Druga specifičnost ove bolnice bila je iznimno veliki prostor tzv. radne terapije koja je bila dobrim dijelom predviđena za naše forenzičke pacijente i tu se radilo svašta: tepisi, od šiblja pletene korpe,metle, madraci, bižuterija. Postoji i danas dućan u bolnici koji prodaje ovu robu naših pacijenata. Nekada ranije bolnica je imala i svoj vinograd na kojem su radili naši pacijenti pa je bilo pravilo da svaki radnik za ručak dobije jednu čašu dobrog vina, ali toga već nije bilo u moje vrijeme.

Sljedeća specifičnost bolnice bila je jedna grupa mladih liječnika koja je bila involvirana u istraživanja kortikalnih komponenti duševnih oboljenja. U tom smislu bile su i predviđene tzv. vivisekcije mozga na kojima sam i ja prisustvovao. Nakon svake vivisekcije liječnički zbor je bio upoznat sa nalazima patologa. Mnogima međutim to nije bilo važno pa se Matijaca smijao, da je patologija danas interesantnija filozofu, nego medicinaru. Dalje, jedna jako važna specifičnost bolnice bila su tjedna predavanja pred liječničkim zborom na neku temu koja je imala veze sa psihijatrijom.

Ja sam također bio involviran u ta predavanja i održao sam jedno predavanjena kojem sam trebao opravdati poštojanje biblijske psihoterapije kao nove psihijatrijske metode u resocijalizacijiI rehabilitaciji duševnih pacijenata. Ja sada ne znam je li mi to uspjelo, ali je izlaganje potaknulo široku diskusiju koja je trajala tri sata. Mi smo također imali muzej u kojem sam ja organizirao dvije samostalne likovne izložbe jednom slijepom kiparu imenom Ivan i likovnoj umjetnici Drenki Đuzel koja jebila poznata naša slikarica koja je ušla i u Uneskovu zbirku sa svojim “Vodaricama”.
Postojale su u bolnici tri velike biblioteke od kojih sam jednu ja sam napravio od sakupljenih odbačenih knjiga koje su kisnule, laboratorij sa mikroskopima i odjel neuropsihijatrije, tzv. znanstvena jedinica koja se brinula oko strogo stručnih pitanja psihijatrije i koja je zahvaljujući doktoru Hodobi imala namjeru nabaviti CT, a to je veliki stroj koja snima slojeve mozga i ja sam također bio involviran u njen rad i konačno etički komitet bolnice koji je ispitivao etičnost znanstvenih i medicinskih postupaka i tu sam također bio involviran. Znači prilično toga!

U pogledu ovoga komiteta ja samo mogu reći, da su mnoge stvari i odluke posebne vrste mimoilazile ovaj komitet na kojem sam se ja trudio, da se ukine praksa da njemačke farmaceutske kompanije putem naših liječnika kao što je to bila doktorica Folnegović provode ispitivanja novih medikamenata i preparata na našim pacijentima.
Dakle, Matijaca je za svoga mandata pokušao izvršiti stanovite revizije koje su bile potaknute prije svega znanstvenim odnosno psihijatrijskim motivima, mđutim malo je toga ostvareno. Mislim da je najveća njegova zasluga u tome što je bolnica odnosno jedan njen dio dobio status klinike i to je svakako bila jedna velika novina, jer klinika u medicinskoj praksi znači puno toga, od kadrovskog potencijala do znanstvenih pothvata i uspjeha u liječenju i saniranju, za razliku od bolnicekod koje je već tako kako jest. Mislim da ovdje svakako treba spomenuti i sustav pomoćnog osoblja koje se brinulo oko bolnice u cjelini pa je tako postojala i još postoji stolarija, vozni park i kamion, kuhinja, bravarija, daktilografi, tuširaonice i sobe za liječnike u noćnoj službi, nogometno igralište, park i vjerojatno sam nešto propustio.

Bolnica je u moje vrijeme imala negdje preko 80 liječnika i negdje oko 360 medicinskih sestara. Sestre su opet imale svoje aktivnosti od predavanja na kojima sam ja također sudjelovao do konferencija, ali sam ja sa time manje upoznat. Mislim također, da ovdje trebaspomenuti i glavnu ulaznu željeznu kapiju bolnice koja je jako vrijedan metalurški i estetski rad u stilu secesije odnosno željeznih kapija koje nastaju negdje u 19. stoljeću.

iz moje knjige "ZNANOST I POEZIJA"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php


Post je objavljen 08.06.2018. u 10:44 sati.