Pregled posta

Novosibirsk

Taman što smo se zagrijali s pivama, vlak usporava i kroz prozor se naziru prve kuće, pa zgrade, tvornice. Ulazimo u Novosibirsk, glavni grad Sibira. Prelazimo preko ogromne rijeke Ob, na kojoj je hrpa brodova, svezani za obalu jedni uz druge. Djeluju nekako tužno, oronulo, kao da su najslavniji dani iza njih. Grad se čini poprilično ogroman, bar sudeći po tome da čitavu vječnost ulazimo u njega. Vlak se zaustavlja, izlazimo protegnuti noge, a na stanici imam osjećaj kao da je strojovođa dobrano zalutao i skrenuo direktno u dvorište ispred predsjedničke palače. Ogromno zidano zdanje koje se proteže stanicom izgleda poput zgrade parlamenta ili već nekakve rezidencije, zadnje što bih pomislio je željeznički kolodvor. Usporedno s ovim, glavni zagrebački željeznički kolodvor izgleda kao malo respektabilnija kamp kućica uz prugu. Ne samo da smo pred rezidencijom, nego ona kao da je na Karibima.

Nakon onih šubara, bundi i snijega, ovdje prži sunce i vrijeme napokon odgovara onom kalendarskom. Pa i naši kratki rukavi sada imaju smisla. Dvojica Engleza s kojima smo pili, na žalost silaze s vlaka i ostaju ovdje 2-3 dana, pa će dalje sa drugom linijom prema Pekingu. Grlimo se, pozdravljamo, slikamo ispred vlaka, „sretno vam, baš nam je bilo drago, javite se, pozdravite u Pekingu i Australiji...“



Mislim da su putovanja generalno odlična za sklapanje velikih prijateljstava, koja traju sve dok svatko ne pođe svojim putem. Bogati Britanci. Hajde neka im je sa srećom, nek putuju i uživaju, kada im je već Bog dao – što bi rekla moja baka.

„E Sale, eno imaju četkicu u izlogu, u onoj trafici!“
„Ne seri, gdje?“
„Evo ova tu prva trafika na peronu.“

Ne mogu da vjerujem, stvarno prava četkica u malom izlogu, pod ključem. Ili su četkice ovdje vrhunski cijenjene ili bježe svako malo ili ih kradu stalno. Kako god, meni četkica sada ima otprilike takav privilegiran status. Neprocjenjivo bogatstvo. Pokazujem ženi prstom na izlog i pravim pokrete kao da perem zube. Hajde, to stvarno moraš biti moron da ne skontaš. I žena ne konta. Gleda u stranu na šta joj pokazujem, ništa joj nije jasno. Ali i ovi pokreti rukom kao da perem zube, ne dopiru do nje. Valjda bi mogao prati zube i sa novinama, upaljačem, šalicama, ruskom zastavom... I šta sad, kako sad objasniti kada ovo nije skontala.

„Eee, čjetkica?“ pokušavam opet propričati ruski.
„Zubnaja četka?“
„Zubnaja četka?! E, bravo, zubnaja četka!“

Žena me gleda ispod oka, ono, pa mogao si odmah reći, a ne tu lamataš rukama i plašiš me bezveze. Stvarno ovaj ruski ko maternji, pa neka mi neko kaže da izraz „majka Rusija“ ne stoji. Aaaaa, ne mogu da vjerujem, imam četkicu, moju četkicu, finu rusku četkicu za zube. Gledam kažiprst desne ruke i sve mi se čini nekako tužan, jer će sada pasti u drugi plan i neće igrati više toliku ulogu u mojoj higijeni. Osim pri kopanju nosa, tu će i dalje imati prednost nad četkicom.
Dosta ekipe naših godina što se mota po stanici, je kratko ošišano i odjeveno u maskirne hlače i mornarske majice. Valjda im je svima ostalo iz vojske, ne znam kako drugačije objasniti taj trend. I taman komentiramo taj modno militantni pokret, kad eto ti jednog do nas. Pita hoćemo li kupiti novine koje nosi u vrećici. Čak nam vadi par primjera da pogledamo. Naravno sve su ruske novine, tako da stvarno ne znamo šta bi s njima, pa odmahujemo glavom i zahvaljujemo. Vidi da smo stranci, pa nam počinje govoriti neke strane termine koje zna.



„Jump for joy!“ Govori i skakuće u mjestu.
Mi… jebiga, mi smo malo zatečeni. Ne kontam baš šta bi to trebalo predstavljati, ali nepristojno je sada gledati čovjeka u čudu. Klimamo glavom, ok, ponavljamo isto kao da se slažemo.
„Jump for joy!“ Dižemo i palčeve gore, ok!
Frajer i dalje ponavlja to, ja pokušavam dokučiti da li nam želi nešto s tim reći, ali kako se ispostavlja, iza toga ne stoji ništa dublje. Eto, čisto strani termin.
„Njirvana!“ Govori nam i klima glavom, očekujući potvrdu od nas.
„Aha, Nirvana, yes, ok!“
„Metaljika!“
„Eee, da da, Metallica, yeees!“ Plješćemo čak ovom zadnjem, pogodio si nas majstore i mi smo rokeri, na istoj smo strani. Osim što mi zadnjih dana imamo Grdovića, Nove Fosile i Mišu na repertoaru. Al dobro, i jedni i drugi pune stadione.
„Jesi Djisi!“
„Jes…Djis?“ Šta bi sad to trebalo biti, pogledavamo se, ali nitko baš ne provaljuje ovaj termin. Pitamo opet:
„Jes Djis?“
„Jesi Djisi!“ Ponavlja nam opet mrtav hladan.
„Jesi Djisi…AC/DC ?!“ Pita Ivanović, kao da mu se žarulja iznad čela upalila.
„Jesi Djisi!“ Klima majstor glavom.

I tu je kolaps totalni, nismo mogli više ni trunku suzdržani biti, pucamo od smijeha po svim šavovima. Pokušavam da se zaustavim, da ipak prizovem onu pristojnost od maloprije, al ne mogu. Ovo je tako iz vedra neba bilo, da su mi suze krenule. Rus se isto veseli, opet ponavlja „Jump for joy!“ i skakuče. A mi plačemo.
„Jesi Djisi!“ Ponavljamo i dajemo čovjeku aplauz od srca. Odlazi dalje, maše nam i govori nam na ruskom valjda sretno, možda nas je i poslao u kurac, kako god, mi mu i dalje plješćemo i mašemo, svaka čast!
Vlak polako kreće, vraćamo se a gdje nego u restoran, na svoja mjesta. Gledamo šta bi mogli naručiti, pa gledamo jedni druge i opet pucamo od smijeha.
„Jako čudno ponašanje, very strange behaviour“, komentira Brane u svom stilu.
„Very strange Jesi Djisi, very strange...“

Naručujemo odmah votku u čast ovom kralju, što nas nasmija ovoliko. Opet smo uzeli onu s okusom mente i čudnom plavkastom bojom, koja malo podsjeća na tekućine za ispiranje usta sa okusom kaladonta. Nakon par konzervi, boja je predivna, nikad ljepše obojano piće nismo pili. Plavkasto-zelenkasta tekućina koja na suncu, koje dopire kroz prozor, još dodatno zasvijetluca, poput brkova polarnog medjveda zagnjurenih u kantu punu majoneze... Otprilike.
Jesi Djisi… Jesi, di si! You are, where you are? To si, gdje si. Ako si u Rusiji, onda si Rus. Ako si u Švabiji, onda si Švabo. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Vrhunac integracijskih načela svake zemlje. Kakvi samo mudri pojmovi se ustvari skrivaju iza riječi onog mladog Rusa. Zakamufliranih u tobože naziv rock banda. Šta li nam je tek htio reći sa „Jump for Joy“?

Listam po ovim papirima, da vidim jel imamo šta o ovom gradu, koji je zahvaljujući Jesi Djisiju pobrao sve moguće simpatije. Dakle nakon Moskve i St. Petersburga ovo je treći najveći grad Rusije, te ujedno najveći u Sibiru. Nastao je 1893 kao naselje uz most kojeg su gradili preko rijeke Ob, preko kojeg je trebala prelaziti transsibirska željeznica. Nazvaše ga Novonikolajevsk po caru Nikoli II. 1897 otvoriše most za promet i tada je grad brojao blizu 8,000 stanovnika. 10 godina poslije grad je već imao blizu 50,000 stanovnika. 1915 godine otvorilo se nekoliko banaka, podigle su se crkve, industrija se razvila, napravljene su škole i u gradu se nalazilo 80,000 ljudi. E onda dođe revolucija i u pol frke most, radi kojeg je i nastao grad, dignuše u zrak. Jebiga. Pa kad je već otišao most, ode na kraju i ime. 1926 godine preimenovaše grad u Novosibirsk, što bi dalo naslutiti da im se „Novo“ poprilično sviđalo, dok im „Nikola“ baš i nije bio favorit. 1932/33 pristiže 170,000 izbjeglica, koji su došli iz Ukrajine, sjevernog Kavkaza, Kazahstana. Ta područja nisu bila zahvaćena ratom tih godina, nego je radi sovjetske politike oduzimanja usijeva, narod ostao bez hrane i preko 6 milijuna ljudi je umrlo od gladi! Hura! Opet jedna vesela cifra, 6 milijuna... Milijun gore, dole, zar je netko brojao uopće? Danas se čak sumnja da je izglađivanje bilo ciljano i planirano kako bi se suzbio ukrajinski nacionalizam koji se pojavio tih godina, te je cijeli slučaj okarakteriziran kao genocid. Uglavnom Novosibirsk je naglo rastao i širio se i već 1962 godine je prestigao brojku od milijun stanovnika. Tako je bio u to vrijeme najmlađi grad sa preko milijun stanovnika na svijetu. Danas grad broji blizu milijun i pol stanovnika. Zanimljivo je da temperature u ovom gradu znaju biti zimi između -40°C do -50°C, a ljeti čak 35°C do 40°C što je razlika od oko 80°C. Biće da je onaj vodič istinu govorio, kada nas je plašio sa strašnim minusima. Vrijeme nam prolazi kao da odrađujemo radni dan. Došli smo prijepodne u restoran, počeli piti, napravili pauzu u Novosibirsku, vratili se u restoran i nastavili piti. Zbog tih čudnovatih napitaka s votkom, opet nismo primjetili da smo se napili ko stoka ili što bi ublažena narodna izreka bila – da nas je prevarilo piće. Tek kad bi počeli frfljati jezicima, u nastojanju da iznesemo naša razmišljanja, tek onda bi vidjeli da ti jadni jezici uopće nemaju snage da proizvode zvukove koje mozak pokušava da plasira preko njih. Jadni jezici, bezbrižni i veseli, teturaju tako, zapinju po usnoj šupljini, spotiću se te neumorno frfljaju zabijajući se od zube. Pribijajući tako slinu između njih i usana, koja na kraju ne imajući kud, isklizne niz usta na bradu ili već pri većem pritisku frcne po pola metra u dalj, ravno sugovorniku u facu.

„Oh izvini, opet sam te pljunuo“, pokazujem Sumanu na njegov desni obraz, kao da nije već sam primjetio.
„Ma ništa, evo tek 16-ti put samo u ovoj turi.“
„Isss, pa ima tu još barem dva tri puta, komotno.“
„Ma ima i više, samo udri, izbaci tu napast iz sebe, riješi se toga.“
„Nemoj samo po Sumanu, de šaraj malo, ima i nas tu“, smije se Brane dok mu se votka cijedi niz bradu, koju pokušava nekako zaustaviti zabacujući glavu unazad, tako da ipak ne kapne na stolnjak. Što opet rezultira s tim, da sve nastavlja kliziti niz vrat, u majicu. Toliko su nam osjetila od ovog pijanstva odumrla, da pri najmanjoj pomisli na glad ne poznajemo suzdržavanje, nego želimo jesti pod svaku cijenu. I još uz sve to sjedimo u restoranu. Sve one pomisli o štednji, konzervama, pašteti i o činjeničnom stanju da stvarno nemamo para, padaju iste sekunde u vodu. Na kraju krajeva, nemamo ni snage razmišljati o svemu tome. Mozak registrira samo glad, rupu u želudcu i neutaživu želju za hranom. Za žvakanjem i glodanjem bilo čega. Dajte nam posoljene stolnjake, pohovano drvo, prokuhane strujne kablove, zavjese na lešo, bilo šta! Zovemo našu babušku, koja opet masnih brkova sjedi i zajebava se sa ostatkom osoblja i uzimamo opet krompir sa nekakvim odreskom i graškom. Stukli smo to u sekundi i skontali da nam se i dalje jede. Ovo što smo pojeli nam je barem dalo snage da se uputimo nazad u kupe i možda probamo tamo naći kakvu paštetu ili bilo šta jestivo, a da je do sada bilo neotkriveno i zaboravljeno u nekom mračnom kutku naših ruksaka. Put nazad kroz vagone je opet živa vratolomija. I traje vječnost, imam osjećaj. Nakon 3 vagona čini mi se da već danima putujemo. Hoću već da predložim da možda stanemo negdje i napravimo pauzu. Još me čudi koji kurac nismo ponijeli sendviče i nešto za piti. One male sokove od 0,2 sa slamčicama koje stoje ukoso prilijepljene za tetrapak. Jebote, pa taj tetrapak je ustvari švedska firma Tetra Pak koja je taj pojam do te mjere profurala, da se ni ne govori ništa drugo za tu ambalažu, nego se kaže mlijeko u tetrapaku, sok u tetrapaku. Čak sam jednom pio i vino iz tetrapaka.

Gdje smo sada? Sve mi je tako isto i nemam pojma po čemu da se orijentiram. Slijedeći put ću bacati mrvice od kruha kojeg nemamo, jer ga svaki put zaboravimo kupiti na stanici. Možda smo i profulali kupe davnih dana. Jebo me vlak, koliko sam se nahodao, mogli smo i pješke ići do Vladivostoka. Napokon doteturavamo do naših kondukterki koje odmaraju u svom malom kupeu, sa samo dva kreveta i žarko žutom rasvjetom. Neka vesela ruska pjesma na tranzistoru koji proizvodi upravo takav tranzistorski zvuk, bez ikakvih efekata i ekulajzerskih zavrzlama, samo melodija i tekst. Topao, skroman, radnički ugođaj vlada ovim prostorom. Kao da kroz prozorčić proviruješ 20-30 godina unazad. Odmjeravaju nas onako od oka, dok nam daju ključ od kupea. Vide da nas je opet prevarilo piće, pa zabrinuto klimaju glavom, onako kao što bi to majke napravile. Ali nam ipak smješkom daju do znanja, da ako je negdje sasvim normalno biti pijan, onda je to u Rusiji. Pijanstvo proživljavamo u kupeu, uz pjesmu i gitaru i razno razne smradove koji se isprepliću na tom malom prostoru. Kad li smo se već prije ovoliko usmrdili? Mali Sergej iz susjednog kupea, sa ogromnim Pokemonom na majici opet nam škilji kroz vrata kupea. Biće da smo mu totalni hit, jer samo meljemo, pjevamo, sviramo, smijemo se i evo bogami i smrdimo. Nakon što smo iz par pokušaja napokon uspjeli iz sveg grla otpjevati Libar od Gibonnija, Suman nas na veliko oduševljenje iznenađuje širokim repertoarom makedonskih narodnih pjesama. Slušati to u pijanom stanju dok buljiš kroz prozor u stepe i tajge, možda bi jedino Pink Floyd mogao nadmašiti. Naprosto se zaustaviš u vremenu na sekundu i ne možeš da vjeruješ koliko je malo potrebno da sav svemir oko tebe postane tako izvanredan. Da li se ove slike i ovaj audio ugođaj mogu vječno kao takva cijelina očuvati u sjećanju? Sigurno si je nekada davno slično pitanje postavio i onaj netko, tko je imao na umu izmisliti prvu kameru. Što je na kraju i napravio, sudeći po tome da kamere postoje.

Nije mi jasno kad prije opet stajemo, a nije prošlo ni 20 minuta, bar ne u mojoj glavi. U stvarnosti, prošlo je već nekoliko sati od zadnjeg stajanja. Mislim da sam vidio kako negdje stoji napisano Taiga. Sad jel se mjesto tako zove ili se misli na Tajgu, četinarske šume koje su tipične za Sibir, Kanadu ili Aljasku. Valjda je to ime mjesta, jer to bi bilo kao da stojimo u Vinkovcima i ne piše Vinkovci nego Ravnica. Izlazimo van na stanicu i samo se muvamo gore dole po peronu, ne znajući ionako šta bi sa sobom. Predvečerje, vani stvarno toplo, mi polupijani, u nekoj polufazi polutrežnjenja jer nismo već par sati ništa pili. Alkohol lagano isparava, znoj izbija iz svih pora, žeđ nas hvata, usne i grlo su nam suhi, izgledamo ko zombiji u sred Sibira. Ko tupavi zombiji, budući da svako malo stanemo, fokusiramo pogledom nešto i onda ne kontamo da buljimo već neko vrijeme u tu točku, dok nam očni kapci i donja usna polumlitavo vise, kao da nam se mozak zablesira na par sekundi. I dvojica Švaba su izašla da protegnu noge, snimaju sve živo sa kamerom. U stanicu skroz polako i moćno ulazi divovska crna lokomotiva, vukući za sobom nepreglednu kompoziciju vagona. Na čelu lokomotive, preko cijele prednje strane stoji ogromna crvena zvijezda. Kako se lokomotiva sve više približava, tako onaj Švabo kojeg smo od milja prozvali „Krmak“, prestaje snimati i odjednom urla nešto prema svima nama. Prvo na njemačkom viče „Vorsicht!“, pa maše rukama kao da razgrće nešto pokazujući ljudima da se sklone. Zatim malo glasnije na engleskom „Attention!“, pa opet maše rukama pokazujući na ljude, pa na lokomotivu. Mi ga zajedno sa ostalima mrtvi hladni promatramo. Dosta je ljudi vani, peron baš i nije nešto posebno prostran i širok, samim tim narod neimajući kuda, stoji jako blizu tračnica na koje dolazi vlak. Ali nitko se oko toga ni najmanje ne uzbuđuje, jer vlak doista izuzetno polako ukliziva u stanicu. Mislim da zadnjim naporima natopljenog mozga, možda čak i razumijem zabrinutost nama dragog „Krmka“, te svakako cijenim njegov angažman, ali sve se to odvija negdje daleko u mojoj podsvijesti. Mozak, duša i tijelo su nam napaćeni od one silne votke što ju sališmo u sebe. Tako da jedina reakcija koju mi zajedno možemo ponuditi rješavanju ove situacije, je da nijemo buljimo u sve to oko nas. Eto ti njega opet se uzjebo sada na talijanskom „Attenzione“! Jezik koji je svestrano prihvaćen u dalekom Sibiru. Nitko se previše ne obazire na sva ta internacionalna upozorenja. Dobrim dijelom jer ga pola ljudi ni ne razumije. Njima je posve normalno da lokomotiva sa svojim željeznim krakovima prođe na milimetar od nečije noge ili ruke, dok Švabo naravno gleda na to sve kao opasnost. Do koje po zapadnoeuropskim standardima ne treba da dođe i zašto onda bez veze zazivati i tražiti vraga, tamo gdje ga ne treba tražiti. Ali tako se ovdje čeka vlak. I ako će nekoga sada zakačiti rub lokomotive, rasparati mu kožu nekoliko centimetara i ako će početi šikljati krv okolo i ako do svega toga nije trebalo da dođe, da se samo stajalo s normalnom dozom opreza i razmaka od tračnica... Jebiga frajeru, tako se ovdje čeka vlak i moš ti vrištat do sutra i na starogrčkom, džaba ti je. Kad je vidio da ga nitko ne ferma ni 5%, te i dalje svi stoje tamo gdje su i stajali, samo je odmahnuo rukom i okrenuo se. Ljudi oko nas su ga blijedo promatrali. Ne znajući sada šta bi sa sobom, stisnuo je kameru uz tijelo i počeo se nervozno vrtiti u krug. Mi smo sve ovo bez i jednog komentara ispratili. Kad su rekli da idemo dalje, popeli smo se u kupe, uzeli gitaru i zapjevali od Branka Kockice „U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo“.


Post je objavljen 07.06.2018. u 15:57 sati.