Pregled posta

Druga noć u vlaku

Stižemo u kupe, a ostatak pijandura kopa i ruje po torbama. Vade se konzerve sa paštetom, mesnim doručkom, paštetom i još malo paštete. Kruha je još ostalo iz Moskve i sada ima izgled i okus osušene spužve. Alkohol nas je iscrpio totalno, pa biće da glad ne poznaje kompromis. Pašteta se melja preko plastičnih noževa, te prije nego završi na kruhu, namelja se na jezik. Ivanović si raskrvari palac pri otvaranju druge konzerve i sad ga sa dubokim žaljenjem promatra, kao da je krajnje riješenje amputacija. Nudimo mu maramicu u zamjenu za paštetu i naravno isto odajemo duboki respekt i žaljenje palcu, dok tamanimo sadržaj konzerve. Stiže napokon i kriška spužve, al sad valja čekati opet novu paštetu, pa se kruh žulja na suho što i nije tako loše jer je još ostalo paštete razmeljane po usnoj šupljini i zubima, što kruh ili spužva sada savršeno upija, tako da je na kraju krajeva efekt isti. A i smisao spužve je da upija, teoretski gledano. Pomahnitala postalkoholna meza. Jebo redoslijed i pravila, samo guraj u usta sve što stane u njih. Dajmo zubima da žvaču, plastiku, paštetu, kruh, biber, sol, salvetu, jorgan, traktorsku gumu, Domestos, propeler, sve sada klizi bez ikakvih problema. Ivanović i dalje promatra palac. Nevjerojatno, tek je druga večer a već smo stukli skoro sve konzerve i zalihe hrane tj. paštete. Prozor od kupea je zamagljen, ali nakon što rukom razmažem jedan dio, vidim istu sliku kao i jučer i danas, a i sutra vjerojatno. Šuma, šuma i šuma. Mnoštvo šume, sa tu i tamo kojih stotinjak breza razbacanih na površini od dva kvadratna metra. Dobro jebiga, ne znam ni šta sam trebao očekivati, da ću kada obrišem prozor ugledati pješčane plaže i komade u bikiniju kako se utrkuju sa našim vlakom. Sigurno je i jadnom prozoru više neugodno što nema ništa drugo da nam ponudi. Zato se i zamagli sav od stida. Kad smo već kod prozora, on se u kupeu ne može spustiti. Mogu se spuštati samo prozori u hodniku i u pušnicama između vagona. Ivanović vadi ponovo gitaru, al ga sada jebe taj zamotani prst malkice, tako da Suman preuzima kormilo. Opet kreće repertoar svih mogućih i nemogućih kompilacija. Vrećicu koju smo napunili sa praznim konzervama paštete i krvavim maramicama nakon masakra Ivanovićevog prsta, objesili smo na kvaku od vrata. No kako je vrećica prenatrpana bila, jedna od konzervi ispade i u padu dodirne vrata, te odzvoni kratko. Pa se odbije na rub kreveta i opet stvori specifičan zvuk, te na kraju pade na pod i tu se još odkotrlja odzvanjajući. Pošto se sve to dogodilo u 2-3 sekunde, ti zvukovi su napravili neku vrstu melodije, taa taa taaaaaa. Pogledali smo se svi u istom trenutku i zapjevali „Lijepa li si“, ta na naaaa, taa naa naaaa, na na na naaaa naaaa, oponašajući zvuk tamburice na samom početku pjesme. Odmah je to Suman popratio i na gitari, Toma je uzeo tu jadnu, praznu, oblizanu konzervu i svi je promatramo sa žaljenjem pjevajući hrapavo i stenjući svatko koliko može za paštetom:

„Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene...“
U vagonu opet vlada mir i spokoj, nikoga nema na hodniku, svi su se povukli svatko u svoj kupe. Ljudi spavaju ili čitaju, čavrljaju jedni s drugima ili jednostavno samo leže i miruju. Kod nas je opet veselo, urlamo iz petnih žila dok nas naša stjuardesa ne opomene par puta da budemo ipak malkice tiši, al da nastavimo pjevati i svirati, to je ok, „harašo“, samo tiše radi drugih. Mislim da joj je u biti drago da je kod nas življe nego u drugim kupeima, bar ima zanimaciju i može nas stalno stišavati.
„A jesi vidio kako nas je nanjušila.“
„Što, jel radi Thompsona?“
„Pa da, čim smo njega zapjevali odmah je rekla tiše malo, vidiš da ga Rusi ne vole baš.“
„Ma kako ga ne vole, sigurno ga puštaju stalno na radiju, pogotovo Čavoglave, pa odmah iza njega puste Rammstein, pa Škoru.“
„Pa da je uz Istru, Dalmaciju i Slavoniju spomenuo Ural i Sibir, gdje bi mu bio kraj.“
"Neuspjeli kartograf, koji je svoju strast pretočio u pjesmu.“
„Jebiga ljudima više dojadilo o ljubavi drobiti, sad napišeš jednu finu zemljopisnu pjesmu, nabacaš regija, rijeka, gradova, sela i sigurno ćeš potrefiti nekoga ravno u srce. I onda još kažeš kako nisi tamo, zbog teške sudbine naravno, ali se sa suzom u oku sjećaš stare majke i nekakvog drveta ispred kuće. Dijamantna naklada.“

Alkohol nas je dobro izmorio, pojma nemam kolko je sati, niti ne znam da li ima smisla to pratiti, tu smo slijedećih nekoliko dana, nemamo nikakve termine, niti moramo žuriti kuda. Kakav odmor! Samo ležanje, zajebancija i cuganje. Nakon urlanja čitavog repertoara Daleke Obale (ovaj put se nitko nije bunio, biće da „14 palmi“ i „Tonka“ prolaze u Rusiji), crkavamo na krevetima ne znajući da li da spavamo ili da si čupamo kosu.

„Brane, jel znaš napraviti trostruki salto u mjestu?“ Pitam Braneta pokušavajući se sa bilo kakvom nebulozom zabaviti slijedećih par sekundi.
„Znam.“ Brane totalno nezainteresiran za bilo šta osim jastuka.
Nosi me ova votka, ne smijem u biti ni otići spavati jer čim sklopim oči, vrti mi se cijeli kupe. Zapravo našao sam si zanimaciju. Zatvorim oči, krene mi se vrtiti kupe i kad mi počne biti loše, naglo ih otvorim i pratim rotaciju zidova oko sebe. I tako 100 puta.
„Brane, jel znaš napraviti dvostruki salto na mjestu?“
„Znam.“

Da vidimo šta piše o Rusiji, možda ima kakav grad zanimljiv da smo prošli ili hrlimo ka njemu. Iako opet blage veze nemam ni gdje bi trebali biti. Al po nekoj računici trebali smo danas proći Perm i Jekaterinburg. Na žalost toga baš nismo bili svjesni, jer smo kod prvog salijevali votku u sebe, dok smo kod drugog vjerojatno već bili prepijani da bi skužili uopće kako smo se negdje zaustavili. Pa da! Perm je bilo ono mjesto gdje smo stali, kada su počeli utovarati tu silnu votku u restoran. Da vidimo šta imamo o Permu? Dakle tisuću i pol kilometara istočno od Moskve, pred samim Uralom. Mjestašce od nekih milijun stanovnika, kojeg još zovu - najistočniji europski milijunski grad. Nobelovac Boris Pasternak je tu proveo nekoliko godina, što ga je na kraju i nadahnulo u pisanju romana Dr. Živago. Vidi, vidi... Baš šteta što to nisam znao u tom trenutku dok smo stajali tamo. Ne znam šta bih i da sam znao. Zvjerlao bih kroz prozor nadajući se da ću vidjeti prizore iz filma Dr. Živago. Svejedno, sada to nije tek neki Perm, to je mjesto koje je inspiriralo Borisa da napiše priču, po kojoj će poslije snimiti film i koji će mojoj majci postati jedan od najomiljenijih filmova. Mogu reći majci kada se vratim kući, kako sam se napio u mjestu gdje je nastao Dr. Živago. Ma jok, reći ću joj da sam zapio sa Dr. Živagom! Hajde ako ništa drugo i direktora je to mjesto nadahnulo da natovari pola restorana sa kartonima votke, a i nas je nadahnulo da mu odmah u bezbroj primjera budemo dokaz, kako mu je nadahnuće bilo pun pogodak. I Dr. Živago je bio pun pogodak. Kakvo veličanstveno mjesto taj Perm!
A Perm se još od 1940 do 1958 zvao Molotov, po sovjetskom diplomati i političaru Vjačeslavu Mihajloviču Molotovu.
Bio je veliki zagovornik Staljina, njegov ministar vanjskih poslova, potpisao je 1939 nacističko-sovjetski pakt o nenapadanju između te dvije vojne sile, da bi Nijemci nakon 7 dana kao prvu gestu dobrih odnosa sravnili Poljsku sa zemljom. Ali njegovo ime danas uživa puno poznatiju asocijaciju, a to je "Molotovljev koktel". Kada je izbio rat između Finske i Sovjeta krajem 1939 godine, Sovjeti su bacali iz aviona neki oblik prvih kazetnih bombi na Fince, no Molotov je na radiju uporno tvrdio kako oni bacaju hranu i kruh u tim ogromnim kutijama ili kontejnerima, kako bi pomogli izgladnjelom stanovništvu. “Hrana” je očigledno teško sjedala na osjetljiv želudac Fincima, te su oni na to osmislili "piće" uz tu “hranu” koju im je Molotov slao i nazvali ga Molotovljev koktel. Te su ga iz znaka zahvalnosti siti i debeli bacali nesmotreno u zrak, te se isčuđavali kako baš svaki put padne na poneki sovjetski tenk, koji se naravno slučajno našao u zoni slavlja. Stvarno, Perm ili Molotov, kakva povijest i inspiracija na jednom mjestu.

Dobro, onda smo negdje vjerojatno na večer, možda dok sam se ja borio sa zavjesom, prošli Jekaterinburg. Oko 1.800 kilometara od Moskve, nazvan po kraljici Katarini ili već nekoj ženi koja se zvala tako. Poprilično poznat po tome što su upravo u ovome gradu Boljševici ubili posljednjeg ruskog cara Nikolu II, njegovu ženu, 4 kćerke, sina, carevog doktora, kuhara, sobaricu i slugu. Prvo su ih držali skoro 3 mjeseca u kući jednog inžinjera, kojemu su na fin način rekli da se hvata magle, te da se kao sav uljudan svijet jednog dana žali i putem suda proba dobiti kuću nazad. Inžinjer biće da nije bio te sreće, kuću je krajem 70-ih dao srušiti tadašnji funkcioner uralske oblasti, Boris Jeljcin. Kaže, bilo mu dosta više ovih hodočasnika koji su obilazili kuću, misleći kako je to sveto mjesto. 15 godina poslije postade Boris prvi ruski predsjednik nakon Sovjeta, a još 10 godina iza izgradiše Rusi na tom mjestu crkvu svih svetih Rusije, ili poznatiju kao Crkva ili Hram na krvi. Tako da inžinjer ako je poživio do danas, imat će popriličnih administrativnih problema na sudu. Dakle, gdje smo ono bili, nakon što su ih radi njihove sigurnosti držali zatočenima, jedan dan odlučiše Boljševici strpati Cara i njegove u podrum i rekoše im mrtvo hladno da će ih sada sve streljati. I tako i bi. Car je prvi ubijen sa nekoliko metaka u glavu i u prsa, zadnje su nastradale kćeri u koje su vojnici uporno pucali, a metci se odbijali. Naime djevojčice su znale da je gotovo sa dvorskim privilegijama, te su u svoje korzete prethodnih dana ušile nekoliko kilograma porodičnih brilijanata. Na kraju ne znajući kako više da pucaju u njih, egzekutori su ih izboli bajunetama... Krasno. Navodno su egzekutori bili zarobljeni mađarski vojnici, jer su nalogodavci mislili kako lokalni ruski vojnici neće htjeti pucati u cara. Povjesničari tvrde da je u egzekuciji sudjelovao i Imre Nagy, puno godina kasnije promaknut u premijera Mađarske. Kao takav odlučio bečar Imre Nagy izaći iz Pakta, te da hoće i on kao Tito imati nesvrstanu državu, što se Sovjetima baš i nije svidjelo, pa su 1956 uletjeli u Mađarsku. Vojnicima sa nižim rangom je čak rečeno kako idu opet na Berlin, ponovo se boriti protiv nacista. I šta će iznervirani Sovjeti, uletjeli u Budimpeštu, objesili Imreta i podijelili par šamara kao lekcija drugima da se ne furaju na Tita i Jugu. Jedan je Tito - jedan je Hase, bila bi pouka Sovjeta, tih davnih 50-ih godina prošlog stoljeća. Ah, povijest zna biti tako puna čudesnih preokreta!

Jekaterinburg se od 1924 do 1991 zvao još i Sverdlovsk po boljševičkom vođi Jakovu Sverdlovu koji je, kako se poslije ustanovilo, naredio da se careva obitelj pogubi u Jekaterinburgu, pa je stoga taj grad i nazvan njemu u čast. Naravno, bravo, čestitamo. E sada samo zamijeniti ove Ruse i Mađare, sa imenima kao što su Rodrigez, Fernando, Maria, Filipe Santa Garcia de la Cruz i eto nam kvalitetne sapunice u kojoj više veze nemaš, ko tu koga i za koje pare. Ima odličan grafit u Beogradu, pročitah to negdje, gdje piše da je vrhunac meksičke sapunice kada Rodrigez otkrije da je sam sebi keva!

Mislim da smo pametno postupili kada smo ispijajući votku fulali ovaj grad. Gledajući duh ovog mjesta, vjerojatno bi nas uhapsili greškom dok bi stajali na stanici. Ivanovića bi optužili da se bode u prst, pretres kupea, tu bi pala sumnja na tolike ispražnjene konzerve paštete, dušek na podu, mene bi zavezanog šamarali i polijevali hladnom vodom u nekoj mračnoj prostoriji željezničke stanice, sve dok ne priznam gdje mi je četkica za zube. Zaabooraaaviooo saaam juuu, zabooraaaviiooooooo!!! Pljas ! Završili bi u sibirskim rudnicima, uspjeli bi pobjeći i nakon godina i godina lutanja, došao bih kući i kroz prozor ugledao moju četkicu, kako pred kaminom sjedi naslonjena na neko drugo, strano zubalo, dok se dvije male slatke četkice igraju sa umiljatim kutnjakom.
Ne mogu više da čitam, niti da bivam budan. Oči mi se tope, imam osjećaj da mi se svako slovo koje pročitam, zabija ravno u mozak, kao kada pisaća mašina otiskuje slova na papir. Gledam po kupeu, a slika koju vidim je poput amaterskog pokušaja da se fotoaparatom uhvati noćna rasvjeta. Boje, pruge, nijanse, sve je razmeljano i ostavlja traga za sobom pri pomicanju pogleda. A čini mi se da sam napunjen votkom od stopala do ruba donje usne. Tako da ne smijem nagle pokrete raditi, da se ne isprolijevam. Nego samo očima lijevo, desno, gore, dole, pa koliko uhvatim u kadar. Ostatak valjda spava već. Ovaj put je Tomu zapao penthouse na podu. Kod Braneta gori još lampa iznad glave, iako mu je glava zagnjurena u jastuk. Jebem ti, moram i ja svoju glavu pomaknuti, iščašit ću si oko ovako.

„Brane?!“
„Znam“, mumlja kroz pola usta koja nisu zagnjurena u jastuk, nego služe za disanje, minimalno doduše, tek toliko da se ne udavi u jastuku.
„Šta?“
„Sve, znam sve.“
Prošli smo Jekaterinburg, što znaći da smo iza sebe ostavili i planinu Ural, prirodnu granicu između Europe i Azije. Što bi značilo da smo sada u Aziji! Ajme divno, tek tako, nitko nije ni svjestan da smo sada skroz na drugom kontinentu. Azija...!
„Brane?!“
„Znam.“
„Šta znaš? U Aziji smo jebote!“
„Sjajno.“

Gledam kroz prozor neću li možda vidjeti cijelu Aziju, al naravno osim crnog zamagljenog prizora ne nudi mi se Bog zna šta. Prstom pokušavam obrisati manju rupu na staklu i kroz nju opet sve crno, naravno jer je noć. Al znam da smo u Aziji i znam da se upravo sada vozimo Azijom i Azija mi je super. I Brane to sve zna. Kad se probudim ne želim više vidjeti niti jednu brezu, nego samo poljane, tundre i tajge, nepregledna prostranstva, divlje konje kako nam mašu dok trče uz vlak.


Post je objavljen 05.06.2018. u 11:18 sati.