Marketing
Samobor i Cerinski vir
Naša je potreba za prirodom nezatomljiva i snažna. Priroda je izvor snage, spokoja, radosti koje se u tebe pretaču u času u kojem si voljan i sposoban prepustiti se zaboravu briga i nevolja i disati s njom kao jedno. Makar na trenutak, nevažnim postaju i vrijeme i svi naši prioriteti, pa osjećaj punine i veselja nesmetano zavlada čovjekom.
Jednog takvog dana odlučili smo bez posebna cilja i smisla nekoliko sati, kao u dobra stara vremena, lunjati Samoborom i okolicom nakon obavljanja nekih poslova u blizini. Poslije okrepljujuće šetnje uz potok Vugrinšćak, pada odluka - popeti se do Starog grada. Dan je bio vruć ali ne još toliko sparan, a posjetitelja vrlo malo.
Uspon od livade sa bazenom je kratak ali strm, pa ne preporučam sandale; tenisice će biti dovoljne. Moguće je doći i gornjim putem od Anindola (do kojeg je pak moguće doći od glavnog gradskog trga putem ponad groblja i crkve) koji je na nekim mjestima prilično uzak i vodi zapravo u izohipsi nad povećom pumskom strminom, pa se nakon posjeta Gradu spustiti do livade i vratiti donjim putem do muzeja i glavnog gradskog trga. Tko ima vremena, može na Anindolu produžiti petnaestak minuta i do razgledne piramide koja se nalazi na označenom planinarskom putu prema Okiću. Poseban gušt je popiti kavicu na mostiću preko Gradne u kafiću koji se nalazi uz navedeni „donji“ put, zapravo dijelom asfaltiranu šetnicu uz potok Gradnu, kojom se kroz desetak minuta stiže od livade Vugrinšćak do središta Samobora.
Samobor je u stvari mitsko izletište Zagrepčana u kojeg smo još kao klinci odlazili na kremšnite, da bi nam mladost, kao u onoj pjesmi, prolazila na putu kraj kapele Svete Ane, drapajući gojze prema Okiću i Oštrcu ili nazad. Sada, kada nas zadovoljavaju i obična lutanja u dvoje, koja kakti pomažu u održavanju neke bazične kondicije, dovoljan je i opisani krug u kojem poseban užitak predstavlja pogled sa Starog grada i osvježenje vodom u podnožju.
Potaknuti ljepotom ovog izleta, odlučili smo (budući sam nekoliko dana prije izguglao da u Samoborskom gorju postoji relativno novi planinarski dom kraj Cerinskog vira kojeg, orijentirani na stare i poznate točke, još nismo vidjeli) posjetiti i to mjesto.
Vozeći se prema Smerovišću i legendarnoj gostionici Dumić, naviru uspomene. Ostavljamo auto na raskrižju puteva (desno Slani dol, lijevo Veliki dol, ravno Šoićeva i naš odvojak prema Cerini) i hodamo možda kilometar asfaltom uzbrdo cestom prema selu Cerina, gdje na oštrom desnom zavoju po markaciji skrećemo ulijevo na put prema domu i slapu. Dalje nas makadam od nekih desetak minuta vodi blagom uzbrdicom do planinarskog doma, koji ima predivan plato okrenut prema zapadu sa pogledom na okolne šumovite brege, što obećava ljepotu za vedrijih ali hladnijih dana, ali u nedostatku hlada ljeti, brzo bježimo spuštajući se prema slapu Cerinski vir.
Dom je, inače, koliko sam vidio na internetu, uredilo i sagradilo Planinarsko društvo Sv. Patrika iz Samobora zajedno sa udrugom Ekosspiritus, od dvjesto godina stare seoske kuće.
Puteljkom kroz hlad, pa potom osunčanom livadom, za desetak minuta stižemo do potoka, a za još pet do deset minuta puta nas dovodi do samog slapa. Pun je vode od nedavnih kiša pa je prizor sjajan.
Ovo je posebno preporuka za lijepe jesenske dane u kojima se branje kestena kod Velikog Dola (susjedno brdo, a isto ishodište) lako može spojiti sa ovakvom šetnjicom.
Na kraju, kao kruna ljepote, vraćajući se prema domu, nalazimo u šumi na nekoliko povelikih ljetnih vrganja za finu večeru.
Obaveze zovu dalje pa onemogućuju dulje zadržavanje i hodanje, ali opisani doživljaji potvrđuju moje sveto pravilo da se gojzerice uvijek voze u gepeku, za svaki slučaj. A doteći će sigurno uskoro i takav slučaj u kojeg će se ponovno uklopiti ovo lijepo mjestašce.
Post je objavljen 01.06.2018. u 08:01 sati.