Kako je to kad...zatvaraš poglavlje koje nije ni ispisano?
Uloviš osmjeh, dva, nekoliko redaka...i suzu dvije...tek toliko...
Nešto jedva stvarno, jedva opipljivo...zapravo, neopipljivo i neuhvatljivo?
Kako to da...nešto što je moglo biti divno...ispisano krasopisom, imati 300 stranica i živjeti svoj početak, sredinu i kraj...kako to da ponekad odaberemo ni ne ispisati sve te stranice?
I zašto?
Smiješno, ovo je priča koja me možda do sad najviše u životu...iznenadila...i razočarala i to sve u tako malo vremena...
20 godina do novog susreta...to je možda i samo za sebe dovoljno...pa onda taj netko toliko drag da one outsidere uvuće u društvo...i zanimljiv, duhovit...
Samo povrjeđen, jednom, pošteno...
Dovoljno za odustati od bilo kakvih novih poglavlja?
Staviti neke tako površne i obične stvari ispred uspona i padova vrijednih življenja?
Bojati se voljeti? Ma, bojati se uopće probati?
Da sam i sama svaku svoju povredu tako doživjela, odavno bi hodala okolo bez duše...i ijedne ljudske emocije...
Ili...nije bilo dovoljno interesa? OK, nije gotovo...ali, ne miriši na dobro...
Mali, koji je tvoj problem?
Mogli smo....ispisati poneku stranicu...snova, ostvarenih, želja, čežnji i radosti.
Pjesama i budnih jutara. Mogli smo letjeti...
Još uvijek negdje čuvamo krila...
Post je objavljen 30.05.2018. u 21:40 sati.