DA NAM ŽIVI ŽIVI RAD
Kad san radija na fakultetu, tamo početkon osandesetih, na zavod nan je doša iz Šibenika radit novi magistar, pa smo mu moj šef i ja dali ruke da useli u stan u Radunici. Uske spiralne skale, nigdi ravnog zida, a namještaj velik, pari se nema šanse da će proć. Onda moj šef, doktor znanosti, uzeja metar, primirija sve zidove, kosine i kutove, onda primirija namještaj, uzeja kartu, lapiš i digitron buje... ili čak šiber, zaboravija san jesmo li već imali digitrone, ali ako jesmo radili su samo osnovne operacije... dakle sidne on i deset minuti računa, a onda smo u po ure po njegovin uputama sve unili bez da smo frižali bilo namještaj bilo zid, a onda otišli lokat.
E, ali to je bila sredina dvadesetog stoljeća, doba mraka kad smo bili školovani i dobro plaćeni pa nan se nije dalo puno radit nego smo sve rješavali inteligencijon. E, a današnji suvereni žitelj RH za kojega smo mi onda mislili da će biti besmrtan i putovati pneumatskim vlakom kroz vakuumsku cijev od Splita do Brača za 30 sekundi, rekao je NE!
NE! diktaturi proletarijata, on želi biti potlačen i zgažen proleter, želi biti neškolovan, želi izgubiti 8+8+8 koje je krvlju platio kako bi još jednom mogao krvlju platiti, jer mijenjati krv je zdravo, a ko će sad naći pijavice.
Suvremeni hrvatski radnik je neškolovan i zanima ga povijest. Ne zanima ga nikakva budućnost i pneumatski vlakovi, nego ustaše i partizani. On hoće prošlost, on se vraća u 18. stoljeće i Zemlja mu opet postaje ravna.
Suvremeni hrvatski radnik bi unatoč postojanju najsuvremenijih digitrona i prijenosnih računala, čak i aplikacija na i-phoneu, koje on dakako ima, ali se njima ponosno ne zna služiti, on bi u ovoj situaciji seljenja učinio slijedeće.
Okupio bi ekipu, onda bi malo beštimali na igrače i suce i suknuli po pivu. Onda bi počeli naguravati namještaj bez veze kroz uske spiralne skale. onda bi jedni potizali, drugi gurali, pa bi počela deračina gura-guraj-guraj stani-stani-stani, onda bi neko zapeja između ormara i zida pa bi mu tribalo dodat pivu, onda bi neko osta bez prsta pa bi ga tribalo vodit na hitnu, onda bi se u kil kruva po čoviku nabilo kvarat kila mortadele, pa bi neko mora otić po još jednu gajbu jerbo je vrućina i grlo je prisušilo, a i posal je ispa teži nego se očekivalo. Pa bi se zagradelalo, ono zbog običaja, možda se s piva prešlo i na vino. Onda bi na kraju sav taj namještaj bija u stanu, ali cili razjeban, a zidovi svi isfrižani. Pa bi prijatelju koji je potrošija po plaće da ih naji i nalije rekli: "Ma šta ti je čoviče, učinili smo super posal, ovo malo zabrokvaj, a ovde malo zapituraj i to ti je to. Čas posla." I ne bi mu puno uzeli za ruke, štaš od njega čovik je, ali barenko po dvista kuna, ipak su cili dan izgubili.
Eto ti sad, pa se ti školuj! A kakoš naplatit ako radiš po ure i ne oznojiš se?
Post je objavljen 30.05.2018. u 10:28 sati.