Glupave, apsurdne, nedorečene i nebulozne uredbe i zakoni, zasnovani na lažnim argumentima i nebuloznim pretpostavkama, a donešeni uz obilje propagande tipa "kako će to sigurno spiječiti zločine", najčešće služe samo tome da s jedne strane nedužnim ljudima bezrazložno otežavaju život i rad, i da pri tome varaju naivne (koji zaista naivno veruju da slovo na papiru nešto sprečava) i prave od njih budale. Sasvim je normalno da takvi zakoni i uredbe prije ili kasnije naiđu na popriličan otpor, izbjegavanje, masovno nepoštivanje i ignoriranje, ili čak i na snalaženje i "zaobilaženje" tih zakona i uredbi. Tako je svugdje u svijetu, a ne samo kod nas...
GDPR po tom pitanju nije iznimka, i od trenutka stupanja na snagu zbog svoje restriktivnosti i nedorečenosti naišao je na otpor kod fotografske i snimateljske populacije, i to iz više od nekoliko razloga:
1. Birokrati koji su napisali GDPR , kao i oni koji ga restriktivno tumače (uključujući i domaći AZOP), svojim nakaradnim rezoniranjem sve fotografije i video snimke (na kojima ima snimljenih ljudi) doživljavaju isključivo kao "kolekciju podataka (o ljudima)", a ne kao kolekciju slika, umjetničkih djela, vizualnih bilješki o nekom događanju, odnosno trenutku u vremenu.
2. Biometrija, na koju se birokrati jednako tako pozivaju u kontekstu "osobnih podataka", nije ono što rade fotografi i snimatelji dok snimaju. Biometrijski podaci se dobivaju obradom fotografije lica neke osobe posebnim računalnim programima, dok samo gledajući sliku nekog (nepoznatog) čovjeka snimljenog negdje, može se o njemu saznati samo njegov izgled (kao i da ga se gleda uživo) i praktički ništa više, jer nikome ne piše na čelu ime, prezime, OIB i slično...
3. Ograničava se umjetničku slobodu i slobodu izražavanja, do mjere da se fotografima i fotografskim agencijama, fotoreporterima, (uličnim) fotografima-amaterima, turistima, umjetnicima, blogerima, školama, klubovima i turističkim agencijama praktički nameće "preventivna" (auto)cenzura, odnosno silom im se nameće to da bi se više trebali baviti birokracijom, "papirologijom" i "skupljanjem privola" nego samim snimanjem, ako žele "legalno" nešto snimiti i/ili objaviti. Čak i ako se radi o snimanju na javnom mjestu.
4. Praktički se od strane birokrata očekuje da bi svi fotografi i snimatelji, kad god namjeravaju snimiti kadar u kojem ima ljudi, trebali prvo trčati za svakime tko im se našao u kadru sa snopom papira u rukama da im dotični "potpišu privolu", kako bi mogli nešto "legalno" snimiti i eventualno objaviti (on-line, u časopisu, novinama...). U suprotnom se od njih očekuje (auto)cenzura vlastitog rada.
5. Umjesto da se ovakvim i sličnim uredbama sankcioniranje fokusira isključivo na stvarne krađe osobnih podataka, krađe identiteta i trgovannje osobnim podacima (što je danas vrlo popularno i unosno), ide se na to da se "preventivno" ograničava i potencijalno sankcionira sasvim nedužne ljude! (To se može usporediti sa praksom da se nedužnim ljudima "preventivno" zabranjuje rukovanje s djecom, sjedenje djece u krilu Djeda Mraza i tome slično, umjesto da se žestoko sankcionira prave zlostavljače djece. Kao i situacije da se nekoga proglašava "teroristom" jer snima neku zgradu.)
Post je objavljen 29.05.2018. u 17:53 sati.