Odvezao zenin auto neki dan na servis.
nema gamad skrta zamjenski, i ja lijepo pehe do obliznjeg taxi-stajalista. koje je zapravo zaustavna traka na aveniji od 3 trake. sjedi u prvi auto.
sjedim ja, i udje gospon ahmed.
circa 55 g. osmijeh od uha do uha. neobrijan, ali finoga osuncanoga tena. zeleni dishdasha i sarenaksta kumma na glavi. 5 rijeci engleskog zna, a o hrvatskom da ne govorim.
"selam alejkum".
"alejkum selam", odgovorim.
"amerikano? english?".
"no, godforbid. croatia... hm... kra-va-tia."
"aaaa. kravatia..."
i naravno kao svaki hebeni puta u zadnje 4.5 g:
"suker... boksic... prosineki...".
"ye... I know, bro, I know... and our coach has sold the semifinal game...".
voznja je trebala trajati circa 15 minuta. ahmedu je trebalo jedno 4.5...
prvi semafor. tri trake za ravno polupune, dvije za lijevo prazne. stane ahmed za lijevo.
"no! please, straight...".
"#%$@%7^&(&*(% (_)_))* 7$@!@##$)_ + ...", Ahmed ce na to (ovo nisu bile psovke, nego mi je lakse ovak neg ubacitvati arapska slova)
do nas toyota od dva kata, koja planra ravno. valjda...
zuto!
pojuri ahmed 0-100 za 3.5 sec, i napravi od toyote 2-katnu budalu. uvali joj se ahmed i projuri ravno. trubi lik iza, ali ahmed ne hebe dvije datulje, vidi se da je navikao na takve.
"svakakvih ima po cestama, moj aleks", ziher je skomentirao moj Ahmed.
slijedeci semafor. idemo lijevo.
2 lijeve trake par auta. trake za ravno skoro prazne. neces, ahmede!
i nije. ali zato je prosao kroz poludebelo crveno, ali ono 80 na sat. skripi corolla, ali za ahmeda centrifugalna sila ne postoji. pokazuje ponosno dok smo izlazili iz krivine, kao, "vidi dedu! sa jednom rukom!".
no: *(& )()()&(&&*^^^^*()+_+__)&*()!!!".
a osmijeh ne skida!
pol minute poslije ne znam da li kuzi da vozi pol u lijevoj, pol u desnoj traci. pogledam ga, a on si masira lice! OBJEMA rukama!!! cestu nit ne gleda. htjedoh ja pripomoci, pa rekoh da uzmem volan...
"no, no, sir aleks, no touching".
na kruzni tok je usao kao da i ne postoji.
pokazujem mu smjer prema Bousharu, desno prek nadvoznjaka.
"noooo problem, sir aleks", lakonski ce moj Ahmed.
dugacka krivina, spaja se sa glavnom cestom od 3 trake. treba hvatati drugu s lijeva cim prije, jer inace odosmo na silaznu rampu za otici u trimtrine daleko.
ahmedu nista znacilo nije kaj izmedju njega, mene, oca dvoje djece i voljenoga supruga, i druge trake slijeva stoje 3 trake i ostala ekipa kaj vozi svega 100-120 na sat.
ahmedova corolla je odlicna, ali vec je to dama u godinama. nije isao bas okomito preko 3 trake, ali uvalio se u nasu traku u jedno 10-15 m. nije bilo previse auta, bilo je nesto blicanja i trubljenja, ali ahmed ne skida osmijeh sa lica, veli: "no good driving", ko-dao-svim-ovim-idiotima-vozacke-mrda glavom.
sparkamo se na kraju relija moga zivota ispred compounda.
nije siguran koliko je kostalo ovo zadovoljstvo. i samo - osmijeh: "ehmmm... three, sir aleks."
dam mu 3 rijala. dnevnica za strah.
pozdravljamo se, a on ce jezikom gluhih: "aaaa... kusur ?".
ja ko fani capalija:"ic oke...".
nema tih para, moj ahmede, kojima se moze naplatiti onakva usluga. "Eid Mubarak, my brother!"
.
"*&*)(&**(()(*()&&*^&!!".
nasmijesi se Ahmed sirokim osmijehom bijelih zubi i ode u gradsko jutro...
samo neka ziv i zdrav dodje zeni i djeci. ja skocim do ducana po nekaj za smirit zeludac.
Post je objavljen 28.05.2018. u 09:08 sati.