Poznanici i prijatelji zovu ga Macola, i ja ga znam pod tim imenom. Pomalo neobičan nadimak, ali pristaje mu. Visok je i jak , građevinski radnik, panker u slobodno vrijeme. Dobričina, nedavno smo pili skupa. Slučajno smo se sreli. Kroz buku i oblak duhanskog dima, negdje na pola četvrtog piva rekao mi je da je odselila. Klimnuo sam bez riječi, nisam baš neki tješitelj. Od mene se riječi ponekad odbijaju kao strelice pikada, kad im je savinut vrh. Susjedi smo, primijetio sam da nje više nema, kao ni njenog psa.
Ona je sitna, duge crne kose. Ima mali piercing na nosu. Ljekarnica, nikad ne propusti diskretno se osmjehnuti kad joj pružim karticu osiguranja. Doselila se polagano, neprimjetno. Činilo mi se da je oduvijek bila tu preko ograde. Ne znam kojeg je dana postala susjeda. Viđao sam ih kako vikendom na terasi ujutro piju kavu, dok im se oko nogu vrzmaju psi. Svatko je imao svojeg, slabo poznajem pasmine. Vodili su ih u šetnju svaki dan. Dok su ih energični ljubimci vukli svaki na svoju stranu, razgovarali su, smijali se. Mladi su, još se stignu zaljubljivati i smijati.
Već tjednima se obnavlja most, onaj kod crkve. Dobit će novu ogradu sa staklenim panelima. Ispred mosta je privremeni semafor, dugo se čeka na zeleno svijetlo. Vidio sam ih danas slučajno iz auta, dok je bilo crveno. Taman su se sreli i razmijenili nekoliko rečenica, nekako s nelagodom. Psi su bili oduševljeni ponovnim susretom. Međusobno su se njuškali i sretno poskakivali, kao da se žele zagrliti, stari znanaci. Kad su uočili reakciju ljubimaca nasmijali su se i pogledali.
Ma zapravo vam hoću preporučiti jedan film, meksički. Pasja ljubav, tako je kod nas preveden. Iz dvijetisućite je godine, punoljetan. Pogledajte ga ako vam se ukaže prilika. O psima je i ljudima.
Post je objavljen 25.05.2018. u 20:16 sati.