Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Terorist

Naiđoh nedavno u knjižnici na hrpicu tek pristiglih novih naslova, friško zavedenih u arhivu računala. Pitam usput knjižničarku ima li što novo od publicistike. Kaže mi ima: Kako sačuvati brak. Velim joj da mi je za tu knjugu malo kasno. Smije se, zna da sam razveden. Volim brati među naslovima što su „tek jučer“ izašli iz tiska. Miris koji dopire iz nove knjige teško je prispodobiv s običnim, obećavajući je. Saznanje da ću biti prvi koji će neku knjigu čitati veseli me, na neki neobičan način. Nekad pogledam dugi niz datuma na papiriću na zadnjoj stranici i pitam se, tko je sve prije mene u rukama držao uvezane stranice. Ovaj put moj datum bio je prvi i jedini, za sada.

Za izlazak knjige „Terorist“ bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom Emira Imamovića Pirkea saznao sam zahvaljujući sveprisutnom internetu. Pročitao sam prethodno jedan ulomak, koji me dobrano zainteresirao. Kad sam je ugledao na spomenutoj hrpici, bez razmišljanja sam je posudio. Pripada žanru takozvane fikcijske publicistike, vrlo zanimljiv i originalan pripovjedački izričaj, hibridan, kako piše otraga na koricama. Autor u jednoj gotovo erudistskoj maniri stvara kompleksan mozaik koji motive i činove glavnog lika donekle objašnjava. Kroz opširnu pripovijest o Mirzi Kasumoviću, optuženiku za ratni zločin i pripadnost terorističkoj organizaciji, poznaniku iz djetinjstva, traži uzročno-posljedičnu vezu između događaja s kraja prošlog stoljeća i početka ovog, koje trenutno živimo.

Pripovjedač za sebe kaže da je novinar, zapravo ima status komentatora-kolumnista u jednom tjedniku. Za profesiju kojom se bavi tvrdi da je u dugotrajnoj stagnaciji, rasulu čak. Novinare naziva tek povremeno kreativnim daktilografima, a financijsku situaciju u redakciji otvorenim prvenstvom u minusu na tekućem računu. Kroz tu i takvu novinarsku optiku donosi priču o Mirzi, koji je uhićen u Austriji i izručen Bosni i Hercegovini. Autor poznaje Mirzu iz djetinjstva, pohađali su istu školu, stanovali u istoj ulici u Tuzli sedamdesetih godina. Mirzini roditelji nisu živi ili kako on, služeći se nekim svojim novogovorom kaže: Preselili su. Živjeli su skromno, otac m je bio rudar, a majka kućanica. Brat mu je poginuo u ratu i po njemu je nazvan park u Tuzli. Nakon što je upitan želi li da ga netko posjećuje u pritvoru, odabire novinara, autora koji donosi ovu priču. Nakon prve posjete nastavlja se niz razgovora na osnovu kojeg nastaje knjiga. Da je rat u BiH bio jedan veliki teško objašnjivi kaos, govori i podatak kako je Mirza na njegovom početku bio pripadnik HOS-a, vojne formacije osnovane od Hrvatske stranke prva. Djevojka s kojom je živio poginula je u ratu i zvala se Ana. Do jeseni 92. većina Bošnjaka prešla je u Armiju BiH, dok su Hrvati postali dio postrojbi HVO-a, pa su tako naredne godine mogli lijepo ratovati jedni protiv drugih. Autor navodi kako je u tom istom ratu sudjelovao čak sedam različitih vojski. Mirza tijekom rata u BiH i nakon njega usvaja ideje i učenja radikalnog Islama, postaje pripadnik vehabijskog pokreta. Prolazi kroz trening kampove, jedno vrijeme živi u Maloči, izoliranom selu, što je funkcioniralo kao svojevrsna komuna. Nakon arapskog proljeća, kad se dio bliskog istoka i sjeverne Afrike pretvorio u ratnu zonu, kao dragovoljac odlazi u Siriju. Tragični niz događaja njegovog življenja u Siriji samo dobiva nova poglavlja. Za sebe misli da nije igrao glavnu rolu u nastanku istih, pa često na postavljena pitanja jednostavno odgovara sa: Dragi je Allah dao da tako bude.

Na mnogim mjestima Imamovićeva knjiga prestaje biti fikcija i pretvara se u klasični publicistički uradak u kojem autor iznosi mišljenje o važnim društvenim i zbivanjima i pojavama u takozvanoj regiji. Sadržava cijele odlomke u kojima su citirani poznati novinari, književnici, teoretičari, čak i blogeri. Na kraju jednog mikro eseja, u kojem tematizira polagano umiranje bivše države, ispisuje znakovitu rečenicu: „S raspadom Jugoslavije nizali su se događaji koji bi bili samo karikaturalni da im posljedice nisu užasavajuće.“ Dok govori o novoj zgradi Pritvorske jedinice Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koju su mediji prozvali bosanski Alcatraz navodi rečenicu koju također citiram: „Pritvor i zatvor, što je bio Alcatraz, ali onaj pravi, razlikuju se po količini nade u njima.“ Imamović u ovoj knjizi ističe jednu važnu komponentu rata u Bosni i Hercegovini, koja je ovom čitatelju u dobroj mjeri ostala nezapažena. Tvrdi naime, da su bosanski Muslimani obrambeni rat, jer se neminovno radilo o agresiji na suverenu državu, smišljeno prikazivali kao vjerski sukob, napad na islam. Time su do određene mjere izgubili potporu zapada i stvorili plodno tlo za pojavu vjerskog fanatizma, a posljedično i terorizma. Imamović kroz priču o Mirzi razlaže tu pojavu i njezine reperkusije na današnju Bosnu i Hercegovinu, koja formalno-pravno gledajući jedva funkcionira kao država. Ukazuje na činjenicu da je vjerski fanatizam i terorizam vrlo kompleksan, dok su zapadno-europska društva, koja su pogođena istim sklona pojednostavljivati problem. Imamović ovom knjigom ne opravdava fanatizam i nasilje, već pokušava prodrijeti u uzročno-posljedičnu vezu, koja je do njega dovela. Moj je dojam do je u dobroj mjeri u tome uspio.




Post je objavljen 21.05.2018. u 15:54 sati.