Što bi se reklo sila Boga ne moli. Nakon dva tjedna pauze, ovu nedjelju se moralo nešto odraditi, pa taman i u minimalnom sastavu tim protiv tima. Iako uvijek radimo na mobilizaciji airsoftera razočaranih sa nekakvim loadoutima i glupim hijerarhijama u nečemu što je hobi, sport i razonoda, izgleda kako je cijela ta scena zamrla. Odseljavanje iz banana-repablika je dalo svoje, jer su nestale cijele generacije. Osim toga predsezona je već počela, pa u zemlji u kojoj trećina bdp-a ovisi o turizmu, je već počelo sezonsko zapošljavanje na jugu. Kažu ljudi da im se tjedno skida po nekoliko vojnika jer odlaze odrađivat sezonu. Ali tako je to u korporativnom kapitalizmu i nema se smisla žaliti.
Mi smo stoga danas skoro tri sata radili na kondiciji i uvježbavanju čula, reakcija i operativnih postupaka koji čine onu tanku liniju između pogađanja i primanja pogotka. Ovogodišnje usporavanje redovnih treninga dalo je svoje. Osjetilo se to na nogama i leđima pri kraju treninga. No imajući u vidu sve ranije nabrojano, dobro je da smo bar nešto odradili. Prolivene su litre znoja uz nesnosne komarce. To je trebalo potom nadoknaditi s unosom Velebitskog, a komarce otjerati s paljenjem vatre. Potom se pristupilo bacanju mesa i mesnih prerađevina na istu. Prisjetili smo se pritom raznih događaja i doživljaja kojima smo svjedočili tijekom naše desetljetne aktivnosti. Do sljedeće prigode...
Post je objavljen 20.05.2018. u 18:21 sati.