Konačno je došao i taj dan. Nakon skoro deset godina od početka, kada su joj kao talentiranoj studentici druge godine studija medicine predložili da krene u paralelni trajekt znanstvenog istraživanja i doktorata, Laura je konačno mogla staviti točku na i. Svečana obrana doktorata i promocija, koje su se prije par godina činile tako daleke, pa čak i neuhvatljive, su konačno postale stvarnost.
Zgrada Akademije Sveučilišta u Groningenu, bila je te srijede okupana ranotravanjskim suncem. Laura je blistala u haljini za promociju, koju si je sama sašila, samo nekoliko dana prije svečanosti. Mnogi prijatelji, kolege i članovi obitelju su specijalno za tu priliku potegnuli na sjever Žabolanda. Laurina obrana je bila savršena. Imala je odgovore na sva pitanja uvažene opozicije u crnim togama. Čak ju je na kraju i rektor pohvalio. Nismo ni sumnjali. Njen profesor je u počasnom govoru još iskreno spomenuo da nije bilo lagan put. Krv, znoj i suze. S možda malo manje krvi, ali više znoja i suza. No samo rijetki su znali koliko. Danas je to bilo manje važno, ali je važno bilo spomenuti.
Nakon domjenka u zgradi Akademije, krenuli smo na druženje i večeru u restoran De sleutel. Tu su još bili neki govori i zabavne prezentacije o smiješnoj strani nekih Laurinih poduhvata i karakternih osobina, koje su pripremili njeni kolege.
Pri kraju večere, uz pivo za jednim stolom sjede Chris, dečko Laurine sestre, Daan, Laurin brat, Laurin mlađi bratić Koen i moj tata Željko, te na engleskom opušteno razgovaraju o životu, muzici, putovanjima... Moj tata je uživao. Ja pomislih na sve one razgovore, koje nikada nisam vodio s roditeljima mojh prijatelja.
Post je objavljen 12.04.2018. u 08:25 sati.