Marketing
Viktor u službi ljubavi
Veliko Trnovo, Bugarska
Sjedimo u kolodvorskoj birtiji. To je strašna rupa s lijepom konobarica koja s određenim interesom povremeno pogledava u mom smjeru. Viktor me obavještava da mu curi ulje na Ladi.
– Pazi da ti ne zariba motor – kažem mu ja.
Pokazuje mi sinoćnji uradak, mali džep za ključeve načinjen od crnog skaja, grubo izrezan, nevješto zašitih rubova. Potom ga stisne i iz njega ispadnu ključeve koji se ostaju ljuljati na kratkoj crnoj uzici, vjerojatno ostatak stare vezice za cipele. Bulgarian made veli smijući se dok se ključevi njišu. Zamišljam ga u nekoj poluraspadnutoj straćari kakvih sam se ovdje nagledao, kako pri svjetlosti petrolejke (to je već pretjerana slika, ali što ne) šiva taj jadni džepić i neka me tuga uštipne za srce.
Potom iz hlača vadi kovanice i pruža ih na dlanu.
– Communist money. Take it, it's for you!
Odbijam uzeti novac. Ne zanima me. Također bojim se da će tražiti nadoknadu za darak. Neki dan mi je pokušao povoljno uvaliti «pravi» rimski novčić. U ostalom švorc sam, imam 14 leva što je dovoljno tek za posljednji obrok u Bugarskoj. Ali on insistira.
– It,s a gift, from me to you, to remember me, to tell other tourists about Victor, to tell your friends too. Victor will take them to Gabrovo, it's a very very nice place, a lot of girls to marriage...
Traži me olovku i papir. Iz džepova vojnih hlača vadim notes i olovku. Zapisuje Gabrovo, na latinici i ćirilici. Spremam notes u džep skupa sa novcem koji mi je dao.
– Ceausescuo money, you say – kažem tek toliko da nešto kažem.
– Yes, yes...
Imam loš osjećaj spram tog bezvrijednog novca. Nisam praznovjeran no slutim da će mi donijeti neprilike. Namjera je riješiti ga se čim prije. Evo, bacit ću ga kroz prozor vlaka čim krene, pomišljam, ali zaboravljam to učiniti i idući će me dan zbog toga sustići nevolja. Dva besprizornika opelješti će me za 40 eura, no srećom ostat ću čitave glave i nerasparanog trbuha.
Nastaje metež na peronu. Vlak dolazi. Na brzinu dovršavamo piće.
Lažna uzbuna. Vlak ne dolazi. Vlak kasni.
Stojimo na peronu. Smrklo se. Puše hladan vjetar. Nebo je prijeteće indigo plave boje. Sprema se jedna od onih kratkotrajnih ali burnih ljetnih oluja. Odjednom imam potrebu Viktoru dati nešto para, no kako rekoh, nemam ništa osim tih jadnih 14 leva koje čuvam za večeru. Od jutra nisam ništa pojeo, a čeka me naporan put. Kažem to Viktoru i dodajem:
– Mogu ti da ti 2 leva, ali to je ništa, zbilja ništa!
– Pa daj – veli on – popit ću kavu u tvoje zdarovje.
– Radije pivo, Viktor, radije pivo...
Napokon dolazi vlak i Viktor se u sekundi od lokalnog luzera preobražava u iskušanog lovca na turiste. Njegovo držanje postaje odvažno, pažnja usmjerena, pogled oštar, uho naćuljeno, nozdrve raširene.
Mene kopka jedna stvar. Moram ga pitati. Stavljam mu ruku na rame.
– Slušaj Viktor, to tvoje Gabrovo, je li to prostitucija?
– No, just girls to marriage – rezolutan je on.
– Ok Viktor. Zbogom Viktor – kažem i ulazim u vlak.
Ali Viktor ne čuje. Za njega sam već prestao postojati.
Krupne kapi kiše obrušuju se na krajinu.
---
Petnaest godina kasnije nekoliko klikova po Netu otkiva mi da Gabrovo nije tolika selendara – ljubio sam snašu na salašu - kakvu sam si predočio u trenutku kada mi ga je Viktor spominjao. Mjesto je to koje se proteže dvadeset i pet kilometara duž rijeke Jantre, dok u širinu seže svega jedan kilometar. Na površini od 233.817 km2 živi 58,950 ljudi. Kuriozitet je da u Gabrovu postoji Muzej humora i satire, zamišljen istovremeno kao muzej i galerija. Postav sadržava primjere tradicionalnog i vrlo specifičnog lokanog humora (što god to značilo) uključujući stripove, fotografije, slike, skulpture i tekstualne zapise. Gabrovo je samoproglašena svjetska prijestolnica humora. Njegov je moto: Svijet istrajava zato što se smije. Najznamenitiji Gabrovčanin je Hristo Javašev.
Hristo i njegova žena Jeanne-Claude (rođeni na isti datum iste godine) bili su poznati avangardni bračno-umjetnički tandem koji je izrađivao projekte epskih razmjera. Uz njih se vežu termini landscape art tj. pejzažna umjetnost, izložbe na otvorenom, instalacije i sl. Sjećam se kada sam prvi put ugledao fotografiju Reichstaga pod suknom. Ostavilo je to na mene snažan dojam iako se u mojoj realnosti taj kulturni događaj zbio barem deset godina ranije. Te sam godine provodio ljetne ferje u našoj ladanjskoj kući. Djed bi svakog jutra odlazio do obližnjeg mjesta po dnevne novine, obično dva komada, neki politički tjednik i križaljke za baku. Tog sam jutra prelistavao novine koje su divno mirisale po tiskarskoj boji. Svako malo prinio bi ih nosu, a potom nastavio čitati. Okrenuo sam stranicu i u rubrici kulture ugledao Reichstag pod suknom. Momentalno sam bio zadivljen. Kakvo kolosalno djelo! Kakva divna anomalija u svakodnevici! Istovremeno estetično i posve besmisleno! Jasno, mogla se tu iskonstruirati određena metafora na tragu ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke,
(New York Times piše da je upakirani Reichstag spomenik demokracije i da se čini kao da su umjetnici tako previli rane Istoka i Zapada)
moglo se interpretirati na razne načine, davati određeni kritički sud, no sve je to bilo posve nepotrebno i suvišno, u konačnici pogrešno.
1995. godine umjetnici Hristo i Jeanne-Claude prekrili su Reichstag sa 100,000 kvadratnih metara srebrno-sive polipropilenske tkanine pričvršćene sa petnaest kilometara plavog konopca – i to samo na dva tjedna. Hristo je usporedio privremeni karakter izloška sa šatorima nomadski plemena, brzo postavljenih i jednako tako brzo razmontiranih, kao i na privremenost života samog. «Bila bi neka vrst naivnosti i arogancije», komentirao je «čak i pomisliti da bi ovakva stvar mogla ostati zauvijek, za vječnost. Svi ti projekti imaju vrlo jaku dimenziju nestajanja, samobrisanja... oni će nestati, poput našeg djetinjstva, naših života. Izazivaju vrlo intenzivne osjećaje kada znamo da su ovdje svega nekoliko dana.
Vlatko Stefanovski, Teodosij Spasov, Miroslav Tadić - Treta Maika
Post je objavljen 18.05.2018. u 13:58 sati.
