Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Cafe de Flore

Već duže vrijeme nisam gledao neki dobar film. Onaj kojeg sam noćas zavrtio na računalu prilično me se dojmio. Planirao sam zapravo gledati drugi, ali na tom prijevod nije radio. Kliknuo sam tako na kanadski Cafe de Flore, za koji prethodni nisam niti čuo. Zainteresirao me na prvu. Naime u jednoj od prvih scena čuje se Breathe od Pink Floyda. Razmišljam, ako netko stavi Floyde u film, to mora biti nešto dobro.

Vrijeme ove filmske priče je 2011. godina, a glavni protagonist je Antonie, četrdesetogodišnjak otprilike. Poznati je DJ i živi u Montrealu sa djevojkom, privlačnom Rose. Posjećuju ga povremeno dvije kćeri, koje žive s majkom, njegovom bivšom suprugom Carole. Antoine i Carole rastali su se nakon dvadeset godina zajedničkog života, koji je započeo još u tinejdžerskoj dobi i sadrži bezbroj zajedničkih trenutaka i uspomena. Ta rastava osobito teško pada njegovim kćerima, posebno starijoj Juliet, koja se ne miri s novom situacijom. Carole intenzivno sanja, misli da ti snovi imaju neko dublje značenje i želi ih protumačiti. Između Antoniea i Rose ništa se ne može ispriječiti. Njihova privlačnost je gotovo fatalna. Romantična do patetike, kako na jednom mjestu ustvrdi sama Rose.

Uz ovaj montrealski, film sadrži još jedan jednako važan narativni tok, koji teče paralelno . Smješten je u Pariz, a godina je 1969. Junaci te priče su Laurant sedmogodišnjak s downovim sindromom i njegova majka. Ona sama, nakon što ju je napustio muž, odgaja i podiže dječaka. Pruža mu pri tom neizmjernu količinu ljubavi, sve praćeno jednom gotovo nadljudskom požrtvovnošću. Dječak obožava slušati gramofonsku ploču, koja sadržava kompilaciju balada pod nazivom Cafe de Flore. Kad jedan dan u školi ugleda djevojčicu Vero, također s downovim sindromom, zaljubljuje se. Majka mu pokušava objasniti da je za takvo što rano, da ima tek sedam godina, međutim emotivna veza između dvoje simpatičnih klinaca, toliko je jaka da ih roditelji moraju doslovno razdvajati iz zagrljaja.

Očekivano, kako film odmiče, ove dvije priče se spajaju i postaju jedna. Međutim, način na koji se prožmu teško je predvidiv. Povezanost likova iz one kanadske sa onima iz francuske priče frapantna je. Ne smijem ovdje o tome napisati više ni slova, kako ne bih nekom budućem gledatelju pokvario užitak iščekivanja i otkrivanja.

Cafe de flore izrazito je atmosferičan film. Naizgled je spor ali i vrlo dinamičan zbog povremeno neobično isjeckane montaže. U takvim izmjenama kadrova prepliću se prizori iz različitih razdoblja. Ti povremeni „stroboskopi“ efektno zaokružuju priču i čine je kronološki kompletiranom. Glazba igra važnu ulogu, posebno kod Antoniea i Lauranta. Spomenuta Breathe čuje se više puta uz kadrove koji su sami po sebi izražajni. Tu su još balade iz naslovne kompilacije, koje efektno prate parišku priču i ne ostavljaju mjesta za ravnodušnost. Sve u svemu vrlo originalan i pažnje vrijedan film.











Post je objavljen 18.05.2018. u 00:19 sati.