Sad je 23:04.
Danas smo Dijete i ja
Otišle u šoping.
Centar.
Večeras.
Cipele, pokloni,
Idemo na jednu prvu pričest.
I kako svi putevi vode u Vinceka,
Odjednom smo se neplanski našle tamo.
Ja sam jela voćnu kocku, s jagodama.....
I jedem, napikavam na vilicu
I uhvatim sebe kako sam
U užasnom grču nad tim tanjurom.
Žurba i napetost zbog SVEGA.
Svega.
Zaboravila sam da je
Vani ugodna noć
Parking plaćen do jutra
Slobodne smo ki tice ići
kuda god poželimo
Možemo uzeti još kolača
Smijemo predahnuti
Najesti se u miru
Promatrati ljude
U stvari osim što to smijemo
Svaki naš korak,
Pogled uokolo oslobođen nemira,
Svaki udah koji bi htio biti opušten
Nema kod nas
Točnije, kod mene
Za što se uhvatiti
Gdje se ukorijeniti
Nema gdje biti
Od čega preživjeti.
Jer Ona vreba iza
svakog mog okreta glavom
Sa svake svjetleće zvijezde
I baš svake kuglice sladoleda.
Vincek il Milenium.
Ne daje dopust,
Ne pušta stisak
Svaki put kad pogledam u ogledalo
Da sam barem napol pristojna
A nisam
Gleda me iz mog vlastitog pogleda.
Post je objavljen 09.05.2018. u 23:28 sati.