Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Noćni vlak

S vremena na vrijeme vidio bi ju u kafiću u koji su oboje navraćali. Obično bi se našla u društvu glasnih prijateljica, od kojih se izdvajala nekom diskretnom nenametljivošću. On je obično navraćao sam, pa uz kavu i novine sa sebi sličnima komentirao ono što se može nazvati aktualnostima. Povremeno bi pogledala u njegovom smjeru i tad bi im se samo za kratko pogledi sreli. Ti bljeskovi mogli su biti slučajni, ali znao je da se slučajnosti ne događaju tako učestalo. Na odlasku bi jedva primjetno promijenila izraz lica, a on bi kao slučajno podignuo pogled s novina ili zastao usred rečenice kad je prolazila.

Kratka željeznička kompozicija, od svega nekoliko vagona, uz trzaj se lijeno pokrenula sa perona glavnog kolodvora. Pronašla je izlaz iz spleta natiskanih kolosijeka, te lupkajući preko skretnica odabrala onaj što vodi u noć. Malobrojni putnici u staklu su odsutno promatrali svoje odraze i grad koji se bljeskao u ljetnoj večeri. Povremeno su se mogli vidjeti stanovnici urbane košnice, kako privode kraju još jedno poglavlje ustaljene kolotečine. Kad je vlak ubrzao preko nadvožnjaka i po nasipu, nazirale su se još samo rijetke siluete, što su gazile izlizane pločnike.

U više navrta pokušavao se sjetiti kad je nastupilo vrijeme za koje može reći da se poznaju, iz viđenja. Nisu se zapravo nikad upoznali niti razgovarali. Nije znao niti njeno ime. Mogao ga je saznati da je upitao nekog zajedničkog poznanika, ali nadao se da će ga čuti od nje. Nagađao je kako bi se mogla zvati, Mirna možda, to ime bi joj pristajalo. Pozdravili bi se u gradu, u prolazu kad bi se slučajno sreli na ulici. U početku je to bilo jedva primjetno kimanje, kao da međusobno ispituju reakciju onog drugog. Vremenom se to prometnulo u tiho, pa sve glasnije Bok, uz pokoji stidljiv smiješak, diskretan nadasve.

Kloparajuće vozilo paralo je tminu svojim probojnim svjetlom, hukom i beskrajnim zujanjem. Klizilo je po šinama i promicalo kroz svijet niskih prigradskih kućica, što su čučale u mraku. Iz tih skromnih građevina žmirkala su svjetla, kao udaljene zvijezde, daleke i strane putniku promatraču, što neodređeno snatri o cilju putovanja. Bujala je uzduž pruge džungla divljeg raslinja, koje se nije moglo vidjeti, pokrio ga je mrak i zaborav. Nad prostranom ravnicom nazirale su se prve krpe magle, što će se do jutra pretvoriti u mlijeko.

Hodao je dugo te večeri, nije šetao. Htio je hitrim, ujednačenim pokretima istisnuti tjeskobne misli u melankoliju ljeta. Zaustavio se na pružnom prijelazu, na kojem je zvoncanje nervoznog zvona bilo praćeno žmirkanjem polegnute rampe. Ugledao ju je kako strpljivo čeka prolazak vlaka, te prišao dovoljno blizu da može nešto reći. Kad ga je uočila, okrenula se i pozdravila ga, ljubazno kao i obično. Trebao je osim Bok, reći još nešto, bilo što, o vlaku, o vremenu o noći, bilo što. Nije rekao ništa. Na trenutak je izgledala kao da će progovoriti, a onda se okrenula i zagledala u kolonu vozila s druge strane pruge.

Vlak je uz glasan huk i zujanje dojurio iz tmine, kao da iz nje pokušava pobjeći. Od podrhtavanja koje je uzrokovao i zvukova što ih je nemilosrdno rasipao uokolo, nisu se mogle čuti ni vlastite misli. Nije bilo moguće fiksirati pogled na jurećem vozilu, koje je izgledalo kao neprekinuti obris. Nestao je brzo, kako je i došao. Kad se rampa podignula, laganim korakom krenula je preko pruge. Pomislio je ubrzati korak, sustići ju i nešto reći, ali bilo je kasno. Skrenuo je pogled prema beskrajnoj pruzi, na kojoj su se u daljini vidjela još samo dva crvena svjetla što odlaze na istok, u potragu za nekom novom zorom.




Post je objavljen 08.05.2018. u 20:42 sati.