Bile su neke tuge u tim očima. Skrivala ih je iza osmijeha, iza frizure i manikure. Ali ne i od mene. Ona od mene ništa nije mogla sakriti.
Pa sam gledao. I gubio se. Šta mi je radila tim očima.
I bilo je zastrašujuće. Sve smo si rekli bez ijedne izgovorene riječi. Ljudi ih ionako previše koriste. Kao da se previše boje onoga što osjećaju, pa to nastoje zapakirati. U glasan smijeh, komplimente, poklone i predstave. A oči su jedine koje nikada ne lažu.
Htio sam je voditi i u to kazalište i na more, i za ruku i pod ruku. I sve sam htio. I zubaru bi ju vodio. Kupio bi joj sladoled i zmaja i planetu. Iako mislim da više cilja na oblake. Voli jesen. Ona je onaj tip žene koju je teško usrećit. Koja uvijek nalazi bar sitan razlog za tugu. To je moj najdraži tip žene. Volim zamišljati da je tužna uz mene. Volim žene sa tužnim očima.
Gledali smo se godinama. Tu i tamo smo prozborili koju riječ. Kao da su sve pokvarile. Mi smo se ionako znali iz nekog prošlog života. Ja sam stara duša. A i ona. Riječi su ionako samo alat kukavica.
One su tražile nekoga tko prihvaća. Tko razumije. Bez puno pitanja. Tražile su pomoć. Ali ne vapeći. Nego potiho. A ja sam bio taj koji razumije. Ali kukavica. Odvele bi me u nepoznato.
Pa i dalje maštam. I gledam. Srest ćemo se ionako opet.
Post je objavljen 08.05.2018. u 18:54 sati.