„Frane, ne hitaj kamiki.
Nemoj da ti pade na nogu.
Ča delaš? Frane!!
Ne va more,ne blizu! Kamo reš?
Ala, hodi simo, ča si tako nevajat!“
Dok se nona meditativno proteže na proljetnom suncu,
vidno napet nono ne prestaje ukazivati malom unuku.
Nema sumnje, i nono bi odmarao, ali eto,
dvogodišnje djetešce dano na čuvanje treba držati pod kontrolom.
Nono je svoj zadatak vrlo ozbiljno shvatio.
Od igrački Fran posjeduje male plastične grabljice,
a kako to obično biva i kako znatiželjno nesputano djetešce
nađe ono što mu treba da bi igra bila potpuna,
tako je odbačena plastična čaša na plaži poslužila umjesto kantice.
Fran je u sekundi nonove nepažnje proširio svoju igru
te nagrabljene kamenčiće počeo slagati u malu plastičnu čašicu, priručnu igračku.
Vidjevši to, nonov uznemirujući glas ponovno nadjača graktanje galebova:
"Frane, ča si ponemel!? Fuj to!
Kade si to smete našal!“,
Da bi mu bolje dočarao, pecnuo ga je rukom po malim prstićima
momentalno izbivši plastičnu čašu iz ručica.
Fran još ne priča, ali njegova bolna gesta na licu,
trljanje malim prstićima jedan o drugog
odaju prestrašeno dijete koje je izazvalo nonovu ljutnju te je ovako burno reagirao.
U sekundi mali Fran uzima dva kamena,
svako u jednu ručicu te baci pored nonine glave
koja i dalje leži upijajući proljetne zrake sunca.
„,Ma kamo ti kamiki hitaš!!!?
Nonu ćeš va glavu udrit! Si ti normalan!?“
ponovno skoči nesvjestan nono još nesvjesniji
da je djetetova akcija rezultat njegove živčane reakcije.
U trenutku se i nona premješta iz ležećeg u sjedeći položaj
te unuku objašnjava uzrok i posljedicu bacanja kamenja
na što mali Fran odšeta par koraka kao da ga se to ne tiče,
ponovno uzima grabljice i ulazi u svoj dječji svijet.
Divno je promatrati malu djecu tako zaigrane,
divno je biti svjestan da ih spontana igra hrani gotovo isto kao sva kruta hrana.
Spontana dječja igra u odnosu na naša odrasla kruta pravila.
Par minuta bezbrižne lijepe igre prekida nona
koja je baš u ovom trenutku odlučila svojim mobitelom
ovjekovječiti ovaj trenutak .
„Frane, vidi nona te slika. Frane, ala ćemo mami poslat.
Frane, daj malo glavicu podigni"...
na što Fran ne reagira i ne izlazi iz svog svijeta
pa se i nono osjeća pozvan reagirati
na način na koji najbolje zna.
“Ala Frane, ča ne čuješ da te nona poziva. Digni glavu!“
Onaj tko gleda dijete vidi da Franu fotkanje ne predstavlja ništa,
osim prekidanja igre i njegovog trenutka.
Vjerujem da bi Fran volio više puta čuti DA, bar kada se radi
o njegovom životu koji je u ovoj dobi, ništa do igre.
Mi odrasli to često zaboravljamo.
Post je objavljen 08.05.2018. u 17:41 sati.