Pregled posta

JOŠ JEDNOM O INKARNACIJI MARIJE TEREZIJE

Prvi puta sam pisao o ovoj temi prije više od godinu dana, u postu, pod naslovom „FANI STIPKOVIĆ WAS MARIA THERESIA, AND I HER HUSBAND“. Iz nekih kasnijih postova moglo se zaključiti da sam možda u međuvremenu postao nesiguran u pogledu ove moje inakarnacije, kao supruga čuvene carice, jedine u povjesti Habsburške monarhije, koja je bila stvarna vladarica carstva. Moram priznati da sam tek nedavno došao do nekih knjiga o carici i njenom životu, koje bacaju ipak malo više svjetla na caricu, na kompletnu carsku obitelj, te druge ličnosti iz tog doba, koje su bile na ovaj ili na onaj način involvirane.
Jedna od knjiga koju bih izdvojio je napisala spisateljica Margaret Goldsmith, a zove se jednostavno „Maria Theresa of Austria“. U uvodu se veli „In this study of one of the eighteenth sentury's greatest personalities, Miss Goldsmith has enhanced her established reputationn both as an historian and as a psychologist.“ Upravo ovo posljednje spomenuto, dakle također i jedna psihološka dimenzija carice i članova njene obitelji i drugih ličnosti, pomaže da se bolje shvate odnosi na bečkom dvoru u to vrijeme, prije gotovo tri stoljeća. Jasno, za mene ima i jednu personalnu dimenziju, pošto sam u toj inkarnaciji (ipak vjerujem) bio njen suprug, suprug Marije Terezije, sveti rimski car Franjo I.
Pokušati ću biti što koncizniji, apstrahirajući suvišne detalje vezane uz neke čisto povijesne događaje, te više pokušati dokučiti psihologiju odnosa likova tog vremena, kao što rekoh prvenstveno odnosa cara i carice.
Kada je došao na bečki dvor Franjo Stjepan nije uživao neku popularnost, mada je bio caričin dalji rođak (bratić iz trećeg koljena). Ovo je bilo potpomognuto činjenicom da su prva dva djeteta rođena bila ženskog spola. Prvo od njih je umrlo rano, u dobi od svega tri godine. Drugo dijete, nadvojvotkinja Maria Anna [inkarnacija Liv Tyler] nije se udavala, bila je prilično krhka zdravlja. Godine 1766. postala je opaticom u Pragu, a zatim u Klagenfurtu, gdje je proživjela ostatak života.
Marija Terezija, je bila gotovo konstantno u drugom stanju tokom dugog razdoblja (od 1737, pa do 1756), tokom kojega je bilo rođeno čak 16ero djece.
U početku je bila posve svjesna muževljeve (ne)popularnosti, pogotovo što nije dobro vladao njemačkim jezikom, pa se radije izražavao na materinjem, francuskom. U vrijeme njihovih zaruka još je bio živ njen otac, car Karlo VI [inkarnacija Helmut Berger], mada slabog zdravlja. Umro je u listopadu 1740. godine, ne dočekavši rođenje prvog muškog nasljednika, budućeg cara Josipa II [inkarnacija Martin Landau]. Nije znao da je dijete koje buduća carica nosi u sebi muškog spola, te da će je zamijeniti na tronu.
Savjetnik carice Marija Terezija bio je grof Emanuel Silva-Tarouca, koji je bio njen osobni izbor. U ranoj mladosti bio je njezin osobni podučavatelj i tutor. Kasnije će biti imenovan predsjednikom savjeta Austrijske Nizozemske. Grof je mladoj carici sam sačinjavao njen dnevni raspored, kojega se ona pridržavala. „Vodio je računa o svemu, pa i izgledu carice, te joj davao čak i savjete u vezi izgleda, frizure i odjeće“. Dnevni program, ili što bi se reklo modernim rječnikom agenda, izgledao je ovako: ustajala je u osam sati, te do devet vrijeme provodila u odjevanju, doručku, te pohađanju mise. Silva ju je savjetovao da ne pije hladnu kavu, jer joj može škoditi zdravlju. Nakon doručka pola je sata posvećivala djeci: od pola deset do pola jedan bavila se državnim pitanjima. Od pola jedan do pola dva bilo je vrijeme predviđeno za ručak. Silva ju je savjetovao da ne jede hladnu hranu, te da za vrijem ručka ne diskutira o političkim pitanjima i drugim serioznim pitanjima, koja bi eventualno mogla štetno utjecati na probavu. Nakon pauze iza objeda, ponovno se posvećivala državnim pitanjima, u vremenu od 4 do pola devet navečer.
U svoje slobodno vrijeme, nakon toga, bavila se bilo kartanjem ili drugim društvenim igrama, također je znala i zaplesati. Voljela je ples, i što je posebno zanimljivo, imala je strast za brzinom. U to vrijeme naravno nije bilo automobila, no zabilježeno je da je na putu od Schonbruna do palače Hofburg, na vlastiti zahtjev, tražila da kočijaš vozi „punim gasom“, često na zaprepaštenje njenih suputnika.
Prema autorici Goldsmith, carica je naprosto obožavala svojeg supruga Franju, bila je ljubomorna kada je poklanjao pažnju drugim ženama; no kada je bila riječ o državnim poslovima, bila je nepopustljiva, i nije mu dozvoljavala da se upliće, tako da je car bio uglavnom samo suprug-car. Zlobnici na dvoru su ga iza leđa nazivali „carom-papučarom“. No, u njihovom čisto privatnom, intimnom životu, nije dolazilo do takve „promjene uloga“, pa se carica pokazala kao pokorna supruga i brižna majka svoje djece.
Neko veliko štovanje prema suprugu Franji, vojvodi od Lorene (titulu je nosio sve do 1937, kada je Lorena pripala Poljskoj, a on postao veliki vojvoda od Toskane; titulu svetoga rimskog cara dobio je tek 1745 godine) nisu pokazivali ni caričini ministri, koji su odreda bili u poznim godinama – najmlađem je bilo preko 60 godina. Najstariji od njih bio je u službi još od doba caričinog djeda, Leopolda I.
Razumljivo je također da ni carica nije bila pošteđena kritika – već samom činjenicom što je žena. Naime, sve od 1438. poglavar familije Habsburg bio je uvijek izabran kao Sveti rimski car. Prirodno, bilo je teško shvatljivo i potpuno u suprotnosti sa vjekovnom tradicijom, da ovu visoku dužnost obnaša žena.
Popularnost je Franji na dvoru (a i u narodu) porasla kada je konačno dobio prvog muškog nasljednika, malog carevića Josipa. Međutim, Franjo se nije isticao na bojnom polju (baš ni kao u svojim prethodnim inkarnacijama). Bio je postavljen zapovjednikom vojske u Bohemiji (tj. Češkoj), međutim, pokazao se kao spor, neodlučan i nesposoban u vojnoj vještini (Golsmith čak navodi da je „napravio budalu od sebe“), pa je bio razriješen dužnosti i imenovan guvernerom Luxemburga. Carica, koja je u ranoj mladosti obožavala Franju i zamišljala kao heroja, razočarala se njime u ratu za austrijsko naslijeđe (vodio se između 1740-48 godine). Goldmsith navodi kako je u ranoj mladosti Franjo imao neke vojne ambicije, no one su tokom vremena oslabile. Njegovi su se interesi kasnije bili više okrenuti ka projektiranju raskošnih vrtova (podsjetimo se da je u prethodnoj inkarnaciji kao njemački knez Fridrih V dao napraviti jedan od najraskošnijih visećih vrtova u Evropi), te alhemiji. Ista autorica navodi da je Franjo također volio izložbe (vjerojatno slika). Još je uvijek po godinama bio mlad, no kao i žena mu, nekako je prerano ostario i udebljao se, baš poput Marije Terezije.
Kako navodi Margaret Goldsmith, Franjo je bio nedvojbeno veliki šarmer, no njegova supruga nije se htjela ni pretvarati i pričati o njegovoj vojnoj i državničkoj sposobnosti. Za razliku od njega, brat mu Karlo od Lorene [inkarnacija Karl von Habsburg] bio je sposoban vojnik i vodio uspješne pohode u Bavarskoj.
Franjo I bio je okrunjen kao Sveti rimski car godine 1745 u Frankfurtu. No, toj krunidbi nije prisustvovala Marija Terezija. Bila je po osmi put u drugom stanju, ovaj put sa kćerkom Marijom Amalijom [inkarnacija Nikolina Pišek]. Njezin suprug postao je tako, barem formalno jednak po rangu sa suprugom, bar u očima svijeta.
Na dvoru se počelo 'šuškati', da i Franjo osjeća da je carica bila (prerano) ostarila, što zbog mnogih poroda, što zbog političkih stresova i rata za austrijsko naslijeđe. Trudila se da udovolji mužu što je više mogla, no čini se da u tome nije baš uspijevala. Pričalo se da Franjo potajno organizira tajne intimne večere i zabave, pod izlikom „odlaska u lov“.
Goldsmith veli da je carica morala nešto znati o suprugovim flertovima sa drugim ženama. Desio se jedan otvoreni skandal sa nekakvom plesačicom imena Eve Marie Violet, koja je bila iznenada napustila Beč, vjerojatno kada je za nju doznala carica.
Budući da je Marija Terezija bila dosta rezervirana u pogledu njezinog privatnog života, nije baš ostavila mnogo „arhovske građe“, koja bi potvrđivala glasine o suprugovoj nevjeri. Tokom čitava njenog života, bilo je malo žena kojima je odista mogla vjerovati – jedna od njih bila je dvorska dama, grofica Kokorzawa. Pored ove žene, spominju se još samo dvije žene, sa kojima je bila u intimnim, odnosno prisnim odnosima, te kojima se mogla povjeriti.
Nedostatak osoba od povjerenja mučio je caricu; njena ljubomora je bila tako usmjerena čak i na Franjinu sestru Šarlotu od Lorene [inkarnacija Cobie Smulders], koja je došla živjeti u beč 1745 godine. Caričina ljubomora izražavala se na dosta neobičan način; naime ona je samo još više poticala u njoj religiozni puritanizam, tako da je bila netolerantna prema bilo kakvim vanbračnim odnosima na dvoru. Bilo je to čedno oponiranje - bilo kakvim strastvenim odnosima u suprotnosti sa naukom Crkve.
Nakon mira u Aix-u (1748) carica je imala još sedmoro žive djece; tri sina i 4 kćerke – Josip [Martin Landau], Karl [Arsen Dedić], Leopold [Zoran Šprajc] te Marija Ana [Liv Tyler], Marija Kristina [Amanda Seyfried], Elizabeta [Kate Winslet] i Amalija [Nikolina Pišek]. Prirodno, najveća se pažnja pridavala Josipu, kao nasljedniku krune; čitav je niz tutora bio doveden u Beč kako bi educirali njega i njegovu braću.
Josip je bio vrlo osjetljivo i teško dijete. U djetinjstvu su ga razmazili i majka i otac (odnosno ja u inkarnaciji od prije 3 stoljeća), a kada je porastao, majka Terezija bila je iznenađena što je njezin stariji sin ne sluša. (Inače, oni koji su gldali Hitchcockov film „Sjever-sjeverozapad“ mogu se sjetiiti kako je glumac Martin Landau izlgedao kao mlad). Kad je Josip sa šest godina bio 'oduzet' njegovateljicama, te dodijeljen tutorima-učiteljima, njene su upute u pogledu njegovog odgoja i obrazovanja bile vrlo stroge. Jednako je stroga Marija Terezija bila sa svojim kćerima. Iako je njen Franjo imao tek ulogu vladaričinog supruga, ipak su njena uvjerenja bila ne-feministička, smatrajući kako žene ima da budu pokorne svojim muževima.
Zanimljiv je interes današnje inkarnacije Marije Terezije [Fani Stipković] za psihologiju. Margaret Goldsmith veli, govoreći o njenim pomalo razmaženim i frivolnim kćerima,da „Marija Terezija nije imala talent za psihologiju“. O sebi nije razmišljala kao o strogoj majci. Mislila je da je tolerantna i veoma emocionalno privržena svojoj djeci. Kako je Marija Antonija jednom prilikom kazala „Nijedno od djece nije se osjećalo ugodno u prosutnosti njihove impozantne i markantne majke.“
Maria Wilhelmina von Neipperg
Čini se kako je Terezijino kruto proganjanje nemorala na dvoru ipak bila (samo) reakcija na Franjinu nevjeru. Ona se nadala čudu, tj. da ga uspjeti 'reformirati', baš kao i njene dvorske podanike, no ni u jednom ni u drugom nije bila uspjela.
Samo dvije godine nakon formiranja 'komisije za čednost“ 1755 godine, Franjo je bio stvorio ozbiljnu i trajnu vezu sa princezom Wilhelminom von Auersperg [inkarnacija Antonija Sandrić], koja je bila kćer njegova vojnog tutora u mladosti, generala von Neipperga. Franji se bilo „izmaklo tlo pod nogama“ kada ju je bio upoznao (bilo mu je već 46 godina). Lady Mary Wortley Montagu napisala je da „car uopće i ne skriva svoju strast prema njoj“. Suvremenici se slažu u tome, da je princeza Wilhelmina bila prekrasna „bila je srednjeg stasa“, „ljupkih sivih očiju“ te „sjajne bujne smeđe kose“. Nijedan opis nije mogao dovoljno saopćiti, na adekvatan način, njezinu ljepotu. Marija Terezija ironično ju je zvala, sa gorčinom u glasu, „la belle Auersperg“. Kao dvorska ljepotica, imala je mnogo obožavatelja, no car Franjo ju je posvećeno obožavao sve do kraja života.
Respektabilni austrijski povjesničari trude se uvijek preskočiti ili bar minimizirati ovu ljubavnu vezu cara i lijepe princeze. No, nakon početka ove veze, Marija Terezija više nije mogla da bude sretna. Car Franjo bio je kupio princezi ladanjsku kuću u blizini Laxenburga, i njegovo izbivanje na više dana uvijek bi iznova razljutilo caricu. Jednom prilikom tako se Franjo želio, odmah nakon povratka iz Laxenburga. želio ponovno vratiti tamo, što je carica apsolutno odbila. Dakle, car je morao upitati caricu za dopuštenje, ukoliko je želio tamo ići, što mu je ona većinom, mada nevoljko odobravala, budući da je bila zauzeta državničkim poslovima.

Nakon početne ljutnje prema mladoj princezi, počela je pretendirati da je ona u stvari član familije. Često je večerala sa članovima carske obitelji, a Marija Terezija pisala je kako je na večeri „Franjo sjedio između kćeri Elizabete [Kate Winslet] i princeze Auersperg [Antonija Sandrić] pri stolu“. Nadvojvotkinja Izabela [Barbara Bain], supruga sina Josipa, bila je također prijateljski raspoložena prema caru, no nije se usuđivala pokazati previše emocija, znajući da carici već ide na živce njegova veza sa princezom Wilhelminom. Nadvojvotkinja je shvatila da je car govorio princezi stvari koje ju se nisu ni malo ticale, što je izazivalo konstantnu caričinu uznemirenost.
Car Franjo umro je 1765 godine. Bilo mu mu je svega 56 godina. Za Mariju Tereziju, to je bila najveća tragedija u njezinu životu. Carica, koja je osjetila nekakovu uskomešanost u njihovoj sobi, došla je nepripremljena, zatekavši muža već mrtvog u krevetu. Šok je bio tako velik, da nije bila uopće u stanju, ni govoriti, pa čak ni pokrenuti se, tako da je morala biti odnešena u jednu od njenih soba. Šok je bio postao manji kada je slijedećeg dana doznala da je Franjo isplatio Wilhelmini nekih 200 tisuća florina, na ime njenih kockarskih dugova (pošto je njena strast prema kocki narasla, sa godinama). Mlađa su pak djeca bila razočarana time, što je u oporuci bio sve ostavio svojem starijem sinu Josipu [Marin Landau].
Dok je njen muž bio živ, Marija Terezija je bila nesretna i razočarana, što se nije bio ispovijedio prije smrti, te primio posljednju pomast. Iz njenog kuta gledanja Franjo je bio griješnik. Ipak, car je bio ostavio 10 tisuća florina za svete mise, koje su se imale obaviti, za spas njegove duše.


Post je objavljen 07.05.2018. u 18:35 sati.