Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

A onda je Božo krenuo ispočetka

Jeste li nekad poželjeli trenutno se izmjestiti iz ustaljenog načina življenja, prekinuti sve spone sa svakodnevicom i započeti jedan novi život, koji će biti potpuno drugačiji od dotadašnjeg? Upravo za takav radikalan čin, odlučio se glavni junak romana „A onda je Božo krenuo iz početka“ književnice Marine Vujčić. Jednog jesenskog jutra Božo Belamarić parkirao je auto negdje u Splitu, ključeve ostavio ispod sjedišta i bez komadića prtljage sjeo na vlak za Zagreb. U Splitu je zatečena ostala njegova supruga Klara, kojoj prethodno nije ponudio ni najmanju konkretnu naznaku tog ishitrenog postupka. Ušao je u željezničku kompoziciju koja će ga, mislio je tako, odvesti u novi drukčiji život, jer s postojećim nije bio zadovoljan.

Već na prvih pedesetak stranica, dok Božo putuje vlakom, Marina Vujčić postepeno kroz njegove unutarnje monologe, daje čitatelju na uvid brojne razloge, što su doveli do odluke da krene iz početka. Život kojeg je glavni junak do tad vodio bio je, promatran izvana, sasvim prosječan, običan. Ipak protagonist ove priče u njemu se osjećao sputano, zarobljeno. Paralelno s trenutnom fabulom, autorica komponira crtice iz prošlosti, što čini širu sliku osobne i obiteljske povijesti i tako priču o Boži čini kompletnijom, uvjerljivijom.

Za književni jezik Marine Vujčić može se reći da je ekonomičan, optimalan, ali ne i minimalistički. Tome možda pridonosi činjenica da se bavi uredničkim poslom, Njezin tekst promišljeno je oslobođen suvišnih opisa, koji bi ga činili teže prohodnim i manje konkretnim. Dojma sam da je svaka rečenica na svom mjestu. Ne treba ništa dodati, niti oduzeti. Pojedini pasusi mali su teoretsko-filozofski eseji, lišeni moraliziranja, dok je patetika sasvim stran pojam. Ta filozofska stremljenja spretno su utkana u razmišljanja i postupke glavnog lika, koji je diplomirao filozofiju i naučeno je kroz život ustrajno promišljao i pokušavao živjeti.

Nakon što stigne u Zagreb Božo unajmljuje sobu u hotelu, na periferiji Zagreba. Nekoliko dana hoda gradom, ugađajući pri tom sebi i svojim dugo zatomljenim željama i hirovima. Poseže za cigaretama nakon dugogodišnje apstinencije. Kupuje novi kofer, odjeću i obuću, različitu od one koju mu je godinama kupovala supruga. Šeće gradom, dugo pije kavu na terasi i promatra ljude, ljude koje ne poznaje i koji ga na ništa ne obvezuju. Takav način življenja omogućuje mu novac koji je donio sa sobom, naslijeđe od štedljivih roditelja.

Jedan dan poželi objedovati u restoranu. Dugo hoda ulicama Zagreba, da bi nakon što počne iznenadni pljusak ušao mali restoran u Mesničkoj. Osim njega tu je još samo jedna gošća, privlačna žena, koja mu se diskretno osmjehne preko stola i podigne čašu. Upoznavanje Silvije nešto je nabolje što se Boži u toj fazi moglo dogoditi. Silvija ne pita za prošlost, ne planira budućnost, želi živjeti ovdje i sada. Rapsodija strasti i osjećaja koja im se u danima nakon upoznavanja događa teško se može prepričati. Autorica tankoćutnim rečenicama i maznim dijalozima uvlači čitatelja u jedan vrli svijet dvoje ljudi, što su iznenada doživjeli jaku međusobnu privlačnost, koja Božu potpuno opčini. O fatalnoj Silviji i Božo, a posljedično tome i čitatelj žele doznati više, ali ona o sebi ne otkriva puno, gotovo ništa, osim da ne voli planirati i davati obećanja.

Nakon što mu Silvija usputno napomene kako joj se ne sviđa hotel u kojem je odsjeo, Božo odlučuje potražiti stan. Pronalazi jedan prostrani, uređeni i preskupi u Primorskoj ulici, na broju 11 Unajmljuje ga samo zato što misli da će se njoj svidjeti. Življenje u tom stanu svede se na iščekivanje žene o kojoj zna vrlo malo, gotovo ništa. Nakon nekog vremena nije siguran čak niti da je stvarna. Možda je sve skupa u svojem, filozofiranju i beskrajnim razmišljanjima sklonom umu, umislio. U završnim poglavljima romana autorica ispisuje egzistencijalnu dramu pojedinca ulovljenog u koloplet vlastitih misli. Božo Belamarić osjetio se kao zatočenik slobode u kojoj se zatekao, koju je svjesno izabrao. Mogao je raditi sve što poželi, a baš to nije želio raditi. Autorica kroz njegove postupke postavlja krucijalno pitanje: Ima li naše postojanje smisla ako se ne ostvaruje u koegzistenciji s drugima. Drugima što će nam poslužiti kao ogledalo, kao lakmus papir, kako bi osvijestili vlastito ja i postavili ga u realan kontekst stvarnosti.


Bilješka o autorici: Imao sam priliku nedavno Marinu Vujčić slušati uživo, kad je bila gost književne večeri. Ostavila je na mene vrlo pozitivan, rekao bih čak blag utisak. Govori tiho nenametljivo jednim preciznim književnim govorom, s tek blagom patinom primorskog jezičnog okruženja u kojem je odrasla. U nešto više od jednog sata izrekla je puno toga zanimljivog, od toga kako je naporno pročitati i doraditi hrpu tekstova nadobudnih pisaca, koji malo ili ništa čitaju, do zanimljivih priča o kazalištu Ulisys, u kojem je neko vrijeme radila kao glasnogovornik. Malobrojnim posjetiteljima približila je svoj autorski svijet i svjetonazor. Kaže da je samoća zaslužna da je postala književnica. Nakon što joj je preminuo suprug, počela je ozbiljnije pisati. Pisanje kao svojevrsna terapija. Njen prvi rukopis čekao je u ladici punih dvadeset godina na objavljivanje, toliko mu je trebalo da sazrije. Zapravo tek nakon dva desetljeća ponudila ga je izdavaču, koji ga je u konačnici objavio. Za pisanje romana kaže da traži predani svakodnevni rad, barem nekoliko kartica dnevno, takav je njezin recept. Tvrdi da ne postoji takozvana ženska proza. Ako nema muške proze, onda ne može biti ni ženske. Prema njenim riječima pisana riječ može biti dobra ili loša. Dojam ovog čitatelja je da trkstovi koje producira Marina Vujčić svakako spadaju u prvu kategoriju.




Post je objavljen 06.05.2018. u 07:58 sati.