Napunila je devedeset devet.
Sin joj je rekao – Majko, imaš 99.
Rekla je – Ti si lud.
Kćerka joj je rekla – Majko, danas si napunila 99.
Rekla je – Tko? I onda ponovila – To je ludo.
Ništa joj ne fali jedino što ima viška je onaj Švabo. Onaj što krije stvari po kući. Baka je u domu već koju godinu. Prošlu je godinu bila jako loše. Zvali su i svećenika. Tako loše. Doktori su rekli – uskoro će, otkazuju organi. Otkazivali su koji dan. Sjedila sam uz nju i držala je za ruku. Strah pred smrću kao pred krajinom neotkrivenom drži nas u nekom emotivnom grču. Sjedila sam u beznađu i pokušavala djelovati optimistično. Kako na samrti čovjeka biti optimističan? Nije li to posvađano sa svim uljudbenim zakonima. Uz samrtne postelje se ... Ne znam što se radi. Pričala sam, pričala sam kao što znam i jedino što znam. O ljudima koje voll. O krajevima njenog odrastanja. Anegdotama. Te me u jednom trenu spopade ideja i šapnuh joj u uho – Bako, ti si Božičeva, znaš kakve su one, ne daju se lako. Hajdi ih zezni, oporavi se i dočekaj 100.
Božiči, to je posebna sorta. Radišni, idu preko svih granica. Tvrdoglavi, prkosni i svojeglavi. Jaki i ustrajni. U obitelji obično znamo reći – ne budi Božička. To bi u prostom prijevodu značilo – ne budi zahebana, smanji tempo rada i zahtjevnost izvedbe. Obično se izraz koristi za pojedine žene u obitelji, one koje je zapao gen »komande«. Kako samo one dobra organiziraju posao i nadgledaju provedbu te kakvoću, a tek koliko različitih radova su ti spremne zadati. Ni prvog nisi završio, već je nova ideja. Nema odmora dok traje obnova. Da je nasljedni gen otkrih kod tatine sestrične, plava kosa, plave oči, mladoliki obrazi i 'arbeit macht frei'. Mene je mimoišlo. Plave oči.
I ono najznačajnije pri tim Božičima je da su uvijek puni iznenađenja. Kad svi misle da je nešto neizvedivo, oni guraju glavom kroz zid. Kad sav normalan svijet digne ruke, oni kamen uzbrdo. Kad digneš ruke od njih, oni odnekud iskoče. Imaju taj neki Humoristov način humora. Ta Božiči su, kako ga ne bi imali.
Dok sam joj tako nestašno šaptala i šaljivo nagovarala da bude Božička i u revijalnom tonu sve iznenadi, nisam imala pojma, čuje li me uopće. Priklopljena na aparate, njen dah je odavao znakove postepenog gašenja, budućnost se je smanjivala. Ne znam otkud ta suluda ideja, otkud šaljivi ton u tako dramatičnom trenutku. Ali... činilo mi se tako neobično i vrckavo, buntovno i vragolasto kad bi u takvom bez ishodnom okruženju aparata koji produžuju muku a i život, kao da obadvoje ide skupa, a ne bi trebalo, živne, prkosi gospodaru smrti te ga nas svoj način pokori. Kao što Božičke s humorom i radom kroje ne samo svoj život, već i živote svojih najmilijih. Onako jaka i gorda da se nasmije sudbini u lice, da ismije znanstvenu fantastiku starenja, da iznenadi doktore, da bude u tom najozbiljnijem trenu djevojački vragolasta. Vi meni da ne mogu... sad ću vam pokazati....
Zašaptala sam joj to svojim vragolastim duhom, istim onim kojim sam se penjala po susjedovom zabranjenom drveću, kidala nove hlače na seoskom makadamu i skakala kroz prozor bakine prizemnice. Istim onim vragolastim duhom kojim me je desetogodišnjakinju učila njemački dok je mela kuhinju, pa smo kao patuljci u rudniku - ahoj, ahoj, radile i vježbale padeže. Kad smo skupa razvijale orahnjaču te nam je sipala gutljaj vina i poslije se pred djedom pravila kako smo se opila. A meni namigivala da sudjelujem u glumi komada – žene se opile. Djed je znao za glumu pa je odigrao i on svoju ulogu. Kao smrknuo se (a vidio si da jedva smijeh suzdržava) i ozbiljnim glasom rekao – tko je to meni vino popio? Hihotale smo se kao dvogodišnjakinje. I kako mi onda ne bi pala ta grandiozna ideja, reći joj – Hajda ih sve zezni, pa sutra ustani kao da ništa nije bilo. Znaš da trebaš dočekati stotu. Znaš što to znači, ein hundred, Opa!
I poslije mojih nestašnih riječi ostala je ležati nepomično, priključena na aparate. Ništa se nije desilo. Ali je meni u srcu odzvanjao taj nestašluk. U prvotni strah umiješala se neka nada. Suluda i ne povezana s realnošću. Taj dan sam shvatila da dan proveden u strahu od smrti može biti prožet bar jednom šaljivom nebulozom koje te za taj tren njenog nastajanja i zamišljanja u glavi izvedbe i dalekosežnih rezultata može otrgnuti od vezanosti na smrtnost života.
Poslije tri dana od tog ... baka se kao u čudu oporavila. Otac i tetka nisu mogli vjerovati. Iskreno, nisam ni ja. Sumnjala sam čak u svoju prosudbu, jesam li to sanjala. Ali tetak je bio priseban, on je zvao svećenika i taj je svjedočio zadnjim danima. No, poslije zadnjih dana... došla je još jedna godina i jedna. Nikad nije kraj kad mi mislimo da je, već kad Humorista to odradi. Humorista je i ovaj put pokazao kako je ljudsko biće jako i krhko u isti mah, kako naše riječi i do onih koji su korakom već u drugom svijetu dopru putem nesvjesne želje obojene djetinjom radošću.
Frančeska je napunila 99. Ušla je u 100. Bože, koliko je to godina. Kad čujem da netko napuni toliko godina, uvijek mislim da se to dešava tamo negdje daleko, drugima. Sad svjedočim svom genu. Jakom Božičevom sortom. Čitam na Fb razne 'recepte' kako doživjeti sto godina i u isti tren pomislim – ne daj. Bože. Zašto bi netko živio 100? Moja baka kaže da joj nikad nije bilo bolje. Netko tko je toliko dugo proživi, tko je počeo s jedanaest već raditi na polju i otiči u veliki grad kao 'sluškinja', njemu je ovo vrijeme dobro. Kaže – Toplo mi je, skuhaju mi i dobro mi je. Kad tako pomisliš, u istinu joj je dobro i uistinu joj nikad nije bilo bolje. Rad i brige su za njom, došlo je vrijeme da užije život u obilju.
S toga je prava sreća doživjeti stotu i dočekati svoju starost u obilju kakva bi svaka starost morala biti – smiraj pred kraj dana. Kao najljepši zalazak sunca na nebu, kad barke dođu u lučicu, djeca osunčanih i umornih lica, bogata večera na stolu, druženje i sreća pred počinak. Hoćemo li mi ikad dočekati takvu starost, ne po broju godina već po kvaliteti življenja? Hoćemo li se na svoje stare dane moći opustiti bez egzistencijalnih strahova i bolova kostiju, bez bolesti i tuga.
Pokopala je i oca i mater, petoro sestara i brata, pokopala je prijatelje, vrijeme u kojem je živjela, ... Puno toga je ostalo iza nje, a ona je u svojoj 99 naočigled sretna. Bar u trenutku. Onom, kad Švaba ne napada. Bratu mi je rekla – a koji si ti? Da bi potom mene upitala – koji je to muškarac? I nikako joj nisam mogla objasniti da joj je to unuk. Juniora prepoznaje, uvijek mu se veseli. Mislim da je on uzrok njenog ostajanja među nama. Mladost inspirira starost. Ona je istovremeno ogled u svoju prošlost i budućnost, ona je sjećanje, sjeta i veselje. Njen duh oživi, čak i Švabu ostavi tamo negdje u dementnom djelu mozga i sva je svoja. U devedesetoj računa kao s dvadeset, smije se kao s deset. Kad odlazimo ponekad plače, kao u godinama kad je gubila najbliže. Kad dolazimo oživi, kao kad je rađala svoje. Starost je ... nešto što još ne znamo, što samo slutimo ali o čemu i ne razmišljamo. Morali bi, morali bi razmišljati i o njoj, kakva želimo da bude, što ćemo raditi, kako ćemo si vrijeme kratiti kad naši najbliži odu na posao, u škole za svojim obavezama a mi čekamo, nadamo se i starimo. U starosti bi morali uživati, onako vragolasto i s puno životne radosti kao kad smo se penjali na susjedovo stablo ... Može li se to? Odgovorno tvrdim da može, može se smijati s Humoristom, može se od kolaža svojih godina napraviti uspomena budućim rodovima, može se svjedočiti da je 99. iako sa Švabom dobra berba godina.
Post je objavljen 04.05.2018. u 09:15 sati.