Za jubilarnu desetku
Evo ovo:
Popodne sam prvi puta
nakon stopedesettisuća godina
Prošetala jedan mali krug.
Mali krug je od mene do Zvijezde i natrag.
(Veliki je do katedrale i natrag).
Jednostavno,
Moram samu sebe privesti sebi.
Osjećam se strašno ukočeno,
Nepokretno i bez kontrole nad tijelom,
And that sucks.
Nadalje,
Prekjučer navečer u 'Na rubu znanosti'
Bio je neki lik
koji je pripovijedao o biopoljima.
Bio je jako dosadan (u izričaju)
pa nisam mogla zadržati pažnju.
Svejedno, rekao je jednu rečenicu
koja je u meni proizvela 'pa jašta' efekt,
i priljepila mi se.
Rekao je da ljudi govore o biopoljima,
Ali da je to krivo;
Može se govoriti samo o biopolju.
Jednom.
Jednom za sve nas.
Mi pojedinačno, osobno pletemo
samo lokalnu mustru
U općoj paukovoj mreži stvarnosti.
Mi možemo plesti svoju mustru,
I pomagati onima uz nas u njihovom pletenju.
Recimo,
Ako je naša mustra jako lijepa,
Možemo ih inspirirati
na slične pokušaje ljepote.
Možemo im i kvariti.
Natezati svoje niti i time štetiti njihovoj kreaciji.
Možemo otići i dalje od onih najbližih,
Pa i puno dalje,
Nema ogradica,
I utjecati na pletenje i na drugoj 'lokaciji'.
............
Bili smo na ručku kod frendova.
Nevjerojatno,
Potpuno sam zaboravila
što je to društveni život.
Naš život je samo jedno ustrašeno
(Otvoreno ili skriveno)
Čekanje od termina do termina.
Kinezi su nas odbili,
Nisu ziher da je to kurenje pelina
Ono što je ziheraški ziher dobro.
:-S
Post je objavljen 25.04.2018. u 23:16 sati.