Te čudne magle rastjeruju noć, obojile su pospani grad u svoje bijele koprene, zatvorile su me u veo tuge pa sam kao svjedok zalutala izgubljeno se krećući prema tamnijim predjelima noći, da bih se pronašla u ljepoti tog čudnog bijelog astrala koji zauzima svoje mjesto u mom životu.
Kamen nije sam u ovoj noći, tek ga dijeli prah zemlje gdje ćemo svi jednom doći, a kad se na livadi okupe sjene i zaplešu svoj tamni ples, vjeruj mi, svijetom će se prolomiti bol i zauvijek podijeliti ljude.
Postoje takvi dani kad se u lažnoj sreći veselimo, a u istinskoj tuzi ne žalimo, postoje takve noći kad se u čudnoj ljepoti pokrećemo, a u nemaštovitoj stvarnosti živimo.
Odlazim iz ove bijele magle čista u suzi tuge, mutna u grumenu boli, jaka u snazi zaustavljenog sata koji još uvijek otkucava moje životne trenutke.
napisano: 4.12.2015. u 21:00h | pjesa je iz moje 9. zbirke poezije "KAMEN NIJE SAM"
ISBN zapis pod brojem 978-953-8100-30-7 . Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.