Pregled posta

Pasji život

Nedavno pročitah izvrsnu knjigu „Nevoljnici – zar je Mesije već otišao“ (2013.) mađarskog pisca Szilard Borbeli (1963.-2014.) u izdanju Ocean more.

Radnja se odvija u zabačenom selu na krajnjem sjeveroistoku Mađarske, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, selu u kojemu vladaju glad, neimaština, strah od drugog, od drugačijeg, od Židova, od Cigana, od komunizma. Pripovjedač je jedanaestogodišnji dječak. Majka je kulačka kći kojoj je bijedni život zatro sve osjećaje, a otac najvjerojatnije nepriznati sin jedinog u selu preživjelog Židova, sklon opijanju, ponižavan u „kolektivu, bez posla i bez budućnosti.

Donosim vam jedan ulomak koji me ponukao na razmišljanje.

„Gore na nebu vidim kako dolijeću lastavice. Stigle su već i rode. (…) Mislim da je dobro biti roda. A vjerojatno i lastavica.

Ali biti pas posve sigurno nije dobro. Imamo i mi jednog kržljavog…(…) Vezan je na lanac, da ne izgazi vrt. (…) Mama ga ne voli, no uz kuću mora biti i pas.

Psi su vječito do mahnitanja gadni. Zato i trgaju svoj lanac. Htjeli bi se osloboditi. Zalijeću se iz sve snage, no lanac ih silovito povuče natrag. Jer lanac im je vezan na čvor oko vrata. Od potezanja lavež začas bude hropac. Ima ljudi koji ih izrazito vole zadirkivati i ljutiti. I uživaju u tome. Stanu na rub područja koje je pas izgazio, gdje više nema ni travke. Tamo su oni još na sigurnom. I malom šibom mlate psa po nosu. Ima pasa koji mogu dugo trpjeti u sebi nemoćni bijes. Trgaju lanac, hropću i povraćaju od gušenja. Ali baš kod svakog dođe čas, kad se slomi. Jer kasno shvati da više neće moći ni milimetar napredovati. Uzalud mu ie mučitelj pred nosom, za njega svejedno ostaje nedohvatljiv.

I tada se malom šibom naneseni sitni udarci po psećem nosu odjedanput samo zbroje. Uzalud je režanje, uzalud bijes, uzalud i snaga. Jednom ie i najhrabriji pas otrčati i potražiti zaklon gdje će se htjeti skriti. Jer traži svoje skrovište i spas. Skvičeći se zavuče i skutri u bočno okrenuti sanduk od jabuka koji mu je dom zajedno s ubačenim komadom krpe. IIi potraži hrpu naslaganoga ogrjevnog drva da se podvuče pod nju. Ili cvileći gura glavu bilo kamo. A od uzbuđenja mu usijano tijelo drhturi poput hladetine.

Ako pak nema druge, onda glavu gurne medu šape. Jer se slomio. I nikad više neće biti slobodno biće. Uzalud će ga pustiti s lanca. Lajat će jednino iz straha. I pri tome strepiti. Toga se ja bojim. Zato sam radije zamislio da sam ja slobodan pa mogu letjeti poput roda i lastavica.“

Opisuje li pripovjedač samo pasji život ili pak je u pitanju opis čovjekovog života koji (prema njegovom opisu svog života) sliči na ovakav pasiji? A želja da se bude roda ili lastavica? Zar to nije htjenje mladog bića da pobjegne iz takvog života u kojem, i kad te oslobode lanaca, i dalje ostaješ vezan nevidljivim lancem bivših robova? Nismo li i mi u sličnoj situaciji i ne znajući za to?

Ostavljam vam da zaključite sami.


Post je objavljen 24.04.2018. u 16:17 sati.