ĐURĐIC, SITAN CVJETIĆ
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
S ovom Matoševom pjesmom želim SRETAN IMENDAN svim Jurjima, Jurama, Đurama, Jurkama, Đurđicama i nositeljima drugih inačica imena današnjeg sveca.
(Umalo nisam i sama prozvana Đurđicom, ali zbog greške u prijevodu nazvana sam kako jesam. Što je tu je, ne valja plakat nad prolivenim mlikom. :-)))
Post je objavljen 23.04.2018. u 11:04 sati.