Probudio me noćas trak mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena koje su prolazile nepoznatim koridorima moje duše.
Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice, svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i prelama svoje trakove u neke druge boje, boje koje nisu moje.
Ostajem tiha, u nekoj nepoznatoj vatri prohujalih dana i nadolazećeg ljeta, sjećanja kao stražari na vratima, umiru smrću mojih sjena, a ti si sazidao u pijesku neke kule koje more nije uspjelo razoriti.
Sjećanja.
Stražari.
Kula u pijesku.
Padale su i druge kule građene iznad nekih bezdana, padale su zvijezde... ne na nebu mog života.
Bačena iz nekog razrušenog grada, sklupčana kao zmija ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama, tražila se u nekim psalmima, padala među pale i ponovno se dizala, ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi i takva, neprepoznatljiva drugima i dalje ostaje na svom putu i vidi.
Mjesec noćas nije znao za sebe, bio je opet prepun sebe, predivan na tom tamnoplavom baršunu, a na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša, ostala je sa svojim stražarima, nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir.
Sjećanja ... stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili...tako se dogodilo.
Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec gledat će dušu koja je prsnula u tisuću boli.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7673-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.