Ponekad u tom miru u najdubljoj dubini svoje tišine potražim tvoje tragove,obrise te tvoje nježne duše i tada izgubim sve vremenske pojmove i zaronim kroz svjetlost tvojih dodira
tonući u bljeskove tvojih predivnih osmjeha, nakon što te pronađem u najdubljoj dubini svoje ljubavi tada se jedva prisilim opet u stvarnost izroniti i svoje snove od tebe odvojiti…
I ostavljam te da snivaš u najdubljoj dubini moje duše dok ni ne slutiš da u mojoj stvarnosti svi svjetovi mila, tvojim rukama stvarani se ruše…
Jer bez tebe svi moji snovi i sve nade prestaju, svi osmjesi i sjaj u očima u tvom odlasku nestaju…