Otvaranje prozora, zvuk što privlači pogled. Tmurno kišno nebo u kontrastu fluorescentnog zelenila mladog lišća na tamnoj pozadini mokre kore.
Eksplozija jasnoće.
Kristalna čistoća.
U sekundi, nestala sam. Duh napušta tijelo i luta Velebitom. Luta jutrima na Begovači, dok mi hladni zrak liže vrat. Luta danima kad se život činio jednostavnim, čudesnim, kad je sigurnost bila uvijek na dohvat ruke. Vrijeme kad je netko drugi brinuo o meni i pokazivao mi čudesa ovog svijeta. Otac Medvjed i majka Srce.
Sada o sebi brinem sama. Moji roditelji više ne igraju tu ulogu. Sada je moj red.
Oprezna, vječno spremna na skok, promatram okolinu, vrebam oko sebe dok mi se dijete igra pod nogama. Jedan dan tražimo zeku i konja na seoskom izletištu, drugi dan kopamo zemlju i pokazujem joj ličinke debljine palca koju neki kukac uporno liježe u moje tegle s cvijećem. Podižem kćer na ramena kako bi vidjela bolje od mene, dalje od mene. Moj muž Medvjed, ja Srce.
Na svadbi ovog vikend komentiramo tko nam čuva djecu.
Na moje izjave kako, kad izađemo van, dijete spava s mojom mamom, a u gluho doba noći nakon što se otuširam i obučem u pidžamu, silazim niz stepenice i svoje usnulo dijete nosim k sebi u krevet.
Prijatelj Marin, otac dvoje djece i s trećim na putu, kaže:
- To ti moraš prelomiti. – u smislu prelomiti da dijete ostavim cijelu noć kod bake, ili da ga izbacim iz kreveta općenito.
On ne zna da možda moja majka iduće jutro rano želi na misu, pa mi je lakše usred noći uzeti dijete, nego se rano ustati i riskirati da se i ono probudi prerano, jer onda definitivno ništa od pokušaja produženog nedjeljnog spavanja (koji su uostalom uvijek neuspjeli unatoč spuštenim roletama i posvemašnjem mraku u sobi).
Na njegov komentar odmahujem rukom. Nakon takve izjave ulazak u bilo kakvu raspravu značio bi gubitak vremena. Ne samo da on to govori iz muške perspektive u kojoj smo mi žene preslabe da se odlijepimo od svoje djece, jer da, odvojiti se od svojeg djeteta boli poput otvorene rane posute solju, nego je on k tome muškarac sa previše malih kutija u svojoj glavi.
Opće poznato je da muškarci imaju kutije u glavi, npr. kutija pod nazivom Auto ili Nogomet, i njihov sadržaj se u pravilu ne miješa. Imaju i onu famoznu kutiju u kojoj nema ničega, Prazna kutija, pa mogu bez ikakvih misli zuriti pred sebe satima i npr. pecati. Kao što je poznato da žene imaju mrežu, asocijativno dupkom isprepleteno mnoštvo niti koje u svakom trenutku povezuju sve što se ikada igdje u njenom životu dogodilo.
Nakon dobrog argumentiranja moj prijatelj Marin bi svoju malu kutijicu i proširio, ipak je on racionalan čovjek, ali samo toliko koliko je potrebno da ugura u nju moje argumente. Međutim, bila sam prelijena odgajati tuđeg muža, odgoj vlastitog me već iscrpio. Srećom moj muž ima svega par kutija u kojima nered caruje kao i izvan njih, pa me zbog toga možda lakše razumije kad je to potrebno.
Moja kćer spava glave zagnjurene u moj pazuh, naivno uvjerena kako ju njena majka može zaštiti od svih strašila i zbunjujućih stvari ovog svijeta. Nesvjesna strahote zvane život. Taj osjećaj posvemašnje prepuštenosti blaženoj sigurnosti mi nedostaje, kao što mi nedostaje i jedinstveni okus đačkoga sendviča iz osnovne koji više nikada nigdje nisam pronašla.
Uvijek si zamišljam kako je to bilo prije, u vrijeme kad nismo pet puta godišnje mijenjali stručne studije o odgoju djeteta. U vrijeme dok su ljudi živjeli u spiljama, u šatorima, drvenim jednosobnim kućama, da li su i onda majke morale svoju djecu izbaciti iz kreveta, iz sobe? Zar da dvogodišnjem djetetu uskratim čarobnu milost lažne sigurnosti, milost za kojom i sama čeznem, i koju mi više nitko nikada neće moći pružiti? A zbog čega? Da bih u društvenim razgovorima mogla reći, moje dijete spava samo u krevetiću.
O kako bih rado, u olovnom mraku svojih noći, pružila ruku i napipala sigurnost, kao što ručica moje kćeri traži komad moje kože. Kako bih se rado ugnijezdila u osjećaj spokoja i nevinosti, nakon što probuđena u vlastitom znoju brišem slike močvarne podsvijesti. Ali nema tog pazuha u koji mogu gurnuti glavu. Možda se poneka žena i uspije uvjeriti stisnuta u zagrljaju muškarca da je pronašla svoju toplu jazbinu zaštićenosti. Međutim, meni to ne uspijeva. Pitam se samo, kako muškarci, koji čak niti tu mogućnost nemaju, kako oni prežive surovost stvarnosti? Možda im je zato Bog dao Praznu kutiju?
Post je objavljen 18.04.2018. u 08:43 sati.