Još skrivena u srcu pojavi se ljubav. Nošena krilima uspjeha, puna očekivanih nadanja odškrinula je vrata odaje srca i glasnim povikom :Izađi i kreni voljeti, probudila je tog lijenog gospodina iz monotonije života.
Srce se uspaničilo, počelo kucati previše ubrzano, sve brže i brže i odjednom prestalo.
Kucanje više ne postoji. Srce umire.
Prestrašena ljubav iskoči iz srca, klekne do srca, nagne glavu iznad njega i počne plakati.
Kap po kap suze su padale po srcu, svaka suza jedan otkucaj i srce je opet počelo kucati.
Odlazi, poviče srce još prestravljeno svojim stanjem, odlazi i ne vračaj se više, odlazi, ne želim više voljeti. Ljubav uhvati tuga, ako srce ne vjeruje u mene zašto postojim? Zapita se ljubav i ode.
Srce se pobjednički osmjehne i krene dalje, nastavi kucati bez ljubavi u sebi.
Kuca, kuca, kuca i zastane, stane.
Stoji I razmišlja, kakav je to osjećaj u meni bez ljubavi, zašto sam tako prazan, šta mi je, za koga da kucam ako nemam ljubav u sebi.
Ljubaviiiiiiiiiiii, srce očajnički poviče, vrati seeeeeeee.
Ali ljubav ne dolazi. Tužno srce vrati se u svoje odaje i nastavi živjeti žaleći što je otjerao ljubav iz svog života. Dani su prolazili, ljubav se nikad neće vratiti, pomisli srce, otvori prozor svoje odaje i poleti u ponor beskraja...
A ja??? Koji sam, eto, ostao bez srca još uvijek brišem suze nakon ovog čudnog sna i pitam se hoće li se i moja ljubav ikada vratiti.
Post je objavljen 18.04.2018. u 06:38 sati.