Sloj epiderme, što se zove koža,
Naša koža, u kojoj sve što jesmo,
Samo je davno unajmljena loža,
Za predstavu što bit ćemo i bjesmo.
Koža nas dijeli od svih i od svega,
Nerede naše sakriva u tami.
Ona je naša posljednja protega,
Gdje skončajemo, beskonačno sami.
Koža je konac i početak svijeta,
Ključevi raja i pakla su u nje.
Čitamo na njoj i tragove Dlijeta,
Otisak Prsta i upitnik Sumnje.
Čas je na šiljku, čas je oderana,
Kad nema kuda - skupo se prodaje.
Modrica puna, puna živih rana,
Udarce prima, ali i zadaje.
Katkad kožu za drugu kožu damo,
Gubitak pritom bolno osjećamo.
A nekad nam, kroz cvjetnu portorôžu,
Poneko drag… uvuče se pod kožu.
Ima kôž koje su grube građe;
Debela koža posebno se cijeni.
Takva se često na obrazu nađe
Pa licu ne da se zacrveni.
Ponekad kožom slatki žmarci mile,
I tada ljubav dlačice joj diže,
Pa bude nježna, bude sva od svile,
Da usne vrele po njoj lakše kližu.
Naša je koža – naša kuća mira!
Svaki bi da joj vlasnik biti može.
Ali na kraju, kad nas deložira,
Znamo da tek smo - podstanari kože.
I stari koža… Stari ko gangrena.
Stari u boji. Po zakonima rasta:
Crvena, nara, žuta, pa zelčna,
Plava, modra … i basta!!!
Ljubičasta.
Post je objavljen 17.04.2018. u 09:10 sati.