Pisala sam o nekakvoj ideji
prihvaćanja onoga što nam se događa u životu, onoga kakvi jesmo,
pružanja otpora ili ne,
istine koja će se tako i tako obistiniti
ako je istinita...
ali, sve su to zbrkane nesuvislosti
moga prenavinutoga uma
pa sam sve obrisala................
U međuvremenu,
vani je pljuštalo i sijevalo,
opetovano počinjalo i zaustavljalo se.
Veličanstvena buka kiše.
Potrošila se dok sam se bavila glupostima, umjesto da samo slušam
što je trenutak imao za dati.
Kako bilo;
ako biste mene pitali što je najvažnije u životu,
rekla bih da je to
dati do znanja onima koje volite
da ih volite.
Riječju, djelom,
ako baš nema drugog načina - mišlju.
To je sve, nema ničeg boljeg od toga.
Ponovo ludo pljušti,
divno! :)
Svaki put kad iskrcam muža na gornjem rotoru,
vozim se pokraj uličice Klanjčić.
Tamo je stanovala jedna draga osoba,
moja poznanica,
koja je prije koju godinu umrla od tumora na mozgu,
ostavila dijete u nižem osnovne......
sjetim se kako mi je nekad nekom prilikom davala svoju adresu.
To 'Klanjčić' zvoni njenim glasom
u mojoj glavi,
Klanjčić, Klanjčić....
Post je objavljen 16.04.2018. u 22:49 sati.