Umišljanje kao nekakvo tumaranje, kao traženje nečega za sebe,
isključuje doživljaj, osjetila, realnost i mozak stvarno.
Ako se tako navikneš od djetinjstva, stalno se vežeš inatom
a to je psihološka slabost.
Umišljanje povlači ovisnost, sebičnost, posebne ideje, želje,
karijeru, bogatstvo. Međutim, nema razuma, nema pozitivnog,
nema jednostavnog znanja, očekuješ odgovor od tajne materije,
vjeruješ tami, samo zato da sve bude po tvome.
U odnosu nisi zanimljiv nametanjem svoje bitnosti. Svaka jača
sila od prirodnih promjena stanja, oblika, struktura, izaziva um.
Govor jezikom je dokaz da su kulturni odsječeni od svog bića.
Vezu traže u teoriji, vjeri, zakonima, umjetnosti, djelatnosti čime se bave.
Mnogi su genijalci u struci, no to je svejedno negativno u odnosu
na znanje o prostornom vremenu.
Naporno je da obične stvari svatko opisuje različito.
Tako u cjelini nema prihvatljive čistoće, kao što je nula,
neutralno.
Umišljanjem se ostvaruje mentalna veza van tijela i za to treba
energije, posebno ako tražiš slike nečega u univerzumu svijeta.
Samo glas iznutra je ugodno, jer tada stvarno ili istinom voliš
samo ostvarenje.
Među kulturnim ovisnicima istine ni za lijek.
Post je objavljen 14.04.2018. u 12:19 sati.