Informacija, i ona najmanja, ne maše rukama gdje se nalazi.
Ako trebaš baš tu informaciju, veza već postoji, jer je prostorno vrijeme jedno
informatičko polje.
Onda slijedi pitanje i to jasno uobličeno od poznatih riječi. To izvodiš glasno
bez otvaranja usta i govora jezikom. Pitanje nije mišljenje nego navođenje
pažnje, da misao u trenutku i točki, dodirne traženu informaciju.
Nema veze gdje je nešto u prostoru i koje je vrijeme u pitanju.
Biti lajav kao pas na lancu, tek toliko da govoriš nasilne riječi nije u redu.
Fora je doživljaj kao potpuno znanje i onda si miran, niti pokazuješ bitnost.
Davno još, Šamani su otkrili potrebu povjerenja i komunikacije glasom.
Boravili su u prirodi i bilo je važno održati mir. Zato nisu govorili jezikom.
Oni su morali treningom održati razinu osjećanja kao životinje instinktom.
Danas baš svatko može znati sve, jer je bilo dovoljno da samo jedan spozna
kako se radi glasom istine, točnije knedlom grla. Svakako je zanimljivo i
nevjerojatno da prostom knedlom znaš odgovor za svako pitanje.
Kako se to postiže?
Prvo, u pitanju je i odgovor.
Drugo, mišljenje je potpuno isključeno, um ne djeluje.
Postignuta je slobodna misao i neutralnost kao nulom libele.
Loša strana istine je što otkriva svaku tajnu i zato je ovisnici ne prihvaćaju.
Oni ne prihvaćaju čisto, red, pravdu, pozitivno, život, ljudski, razumno,
stvarno, realno, apsolutno, svjetlo, centar.
Prostorno vrijeme stvarno jedno i nema nikakvog opravdanja da svatko
o tome ima posebno mišljenje.
Samo sveprisutnim doživljajem, svatko u svijetu jednako prihvaća
prostorno vrijeme, kao što prihvaća sunce u centru.
Post je objavljen 14.04.2018. u 11:10 sati.