J. B. Štulić: USNE VRELE VIŠNJE
Prijehavši u Zagreb, zadovoljstva, svega rad
na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad.
Strijele moćne ljubavi pomračile mi um,
dah usne vrele višnje nagonio na blud.
Razmazio sam dragu, dao sam joj sve.
Kad, eno nje na drugome; e tu bijes me obuze.
Obezvrijedila mi logiku, oskvrnula mi trud,
bez milosti me kurva nasukala na sprud.
Riječ-dvije u hladu borova, da kvarni vlaški tip.
Razgovarat sa bludnicom i nije neki čin.
No ono što sam načuo sledilo me svog.
Tek izdala me mala, draga srcu mom.
Izgubio sam glavu - potegao nož.
Trg'o ga za kragnu - isjek'o ga skroz.
Vodjem slijepim bezumljem, sludio me bol.
Tek nije kuja zalud draga srcu mom.
Riješih da se branim, da objasnim svoj grijeh.
Darovali mi robiju, a nadu ni za tren.
Pa iako me proklela, razorila mi dom,
još volim malu beštiju, dragu srcu mom.
.
Sven Adam Ewin: ROBIJAŠKA
Sluđen od ljubomore obilazim lokale,
Već na izmaku snage,
A neki jebivjetar u dnu pijane sale,
Sjedi kraj moje drage!
Ljubi je... stiskam zube da ne vrisnem od bola,
Dok on je nježno gladi,
Med njenim butinama, što li to ispod stola
Njegova ruka radi?
Kipim… Za šank se hvatam. Ispijam drugu flašu,
Očajan, slijep i nijem.
A onda rekoh Samu: zasviraj onu našu,
Zasviraj još jednom, Sam!
I s podrezanom cijevi ja prišao sam tada
I ukokao svinju.
Dok hroptao je ona još grlila je gada,
Ukokao sam i nju!
Sad gulim petnaestu. Sred zatvorskoga raja
U visok buljim bedem,
Od kruha tijesto mijesim i svoju dragu vajam
I butine joj… jedem!
Post je objavljen 11.04.2018. u 09:46 sati.