Vesna Parun: LICE U SJENI
Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.
I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.
Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.
Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!
.
Sven Adam Ewin: MEMENTO
lice je tvoje unakazila
trajna paraliza facijalnog nerva
sila od 8 G potegla ti je lijevu stranu lica k zemlji
tvoj napor da iskrivljeno vratiš
groteskan je
ljepota tvoja panično se preselila
na desnu polovicu kao na splav spasenja
koju jedan pogled na njenu lijevu opreku
u potpunosti anihilira
ali ti se ne boj brodolomko moja
razvijori kose umjesto vjetra zavičajnog
ja ću doplivati
do tvoje
splavi
oko nas će ključati crno more
vidiš li ono bijelo jedro na pučini?
pomislit ćeš
ono što moraš
da je to znak tvoga spasenja
a ja neću imati srca da ti kažem istinu
da ga struja nosi prema crnom čempresu
u grohotama na šolti
gdje počiva tvoja gorka mati čovjekova
Post je objavljen 10.04.2018. u 20:19 sati.