Bila sam u nekim ranim dvadesetima. Kao da je "neki" dan to bilo. Tako se to meni vidi. Ista kakva sam danas, kakva sam bila i tada. Emotivna. Iz nutra mekana a na van stijena, i cura s kojom se nije bilo za zajebavati. Ljetni dan je bio. Vozila sam se tramvajem. Na Trgu, ušla je slijepa osoba. Muškarac. Promatrala sam ga kako se savršeno snalazi, kako koristi bijeli štap i kako sve može. Promatrala sam ga, i suze su same krenule. Ne iz žalosti ili sažaljenja. Ne- ne. Krenule su suze Iz čiste divote spram života, iz čiste esencije življenja. Iz razloga nepokolebljivosti. Jer i slijep čovjek živi, cijelu puninu svog života.
Stanice su prolazile, suze klizile, osmjeh mi nije silazio s lica. Vrijeme je stalo i zaslijepljena življenjem, našla sam se na Mihaljevcu, debelo promašivši svoju stanicu.
Danas, skoro dva desetljeća kasnije, gledam nju, skoro svaki dan ju gledam ali prvenstveno vidim. Ide s posla. S krasnim i modernim crnim naočalama ( koje joj i odlično stoje) i bijelim štapom. Ide na autobusnu stanicu, nakon odrađenog radnog dana. Sve može, i sve zna. A onaj tko ne zna, nikada rekao ne bi, da ne vidi.
Jer, život se ne vidi očima, život se živi bićem.
Živimo život, svaki dan.
I neka vam je ugodan.
Dan. Svaki dan!
Post je objavljen 10.04.2018. u 16:28 sati.