Alzo kreće odvoz glomaznog otpada. Vrijeme za istandrljat na vidjelo nahtkasle koji pamte lik i djelo Franje Tahija, probušene kante od jupola, rđave kotlove, kauče ( i polukauče, nikad nisam kužila razliku ), špigle koji izazivaju jezu zbogradi kićenijeh okvira, potrgane podnice od kreveta na kojem je možda spavo i Kuen Hedervari, emajlirane šuplje ranjgle u kojima se zadnji put kuvalo za krunidbu kraljice Elizabete; uglavnom svo andrmolje koje izaziva nevjericu jer se pitaš gdje je to sve uopće stajalo.
E pa prije par godina iznijeli mi neku staru vešmašinu i još neko lupatinje metalnog tipa, i ja odem u dućan, i vraćam se iz dućana taman na vrijeme da vidim kak ispred moje kuće kreće naglozeleni tamić krcat sa belu tehniku i gvožđe, reko - fala Irudu ode to zlo ispred vrata. Kadli frajeri ( e da bi napravili na tamiću mjesta za još jedan model vešmašine ) kresnuli meni na plot dva madraca tolko šuplja da bi moglo dijete proć kroz rupe, a federi vire koda ih je satelit pogodio u direktnom šusu. Ja konsternirana. Al šta mi vrijedi bit konsternirana kad moram to dirat rukama da maknem s ulaznih vrata jer nemrem u dvorište. Psujem ja, nema tu, ko osam kočijaša, svalim nekak tu stravu na nogostup i ujašim u dvorište prek federa i rupa, bijesna ko ris. Jedva smo ih nekak sfafuljali da stoje donekle uz plot, ne može niko ni nogostupom proć. Srećom odvezlo ih ujutro, oficijelnim kamionom za takve relikvije.
Kad taj put nisam dobila ešerihiju, streptokoke, kokošju kugu i vrbanac nikad neću.
Post je objavljen 10.04.2018. u 08:40 sati.