Vratimo se na metaforu o tiraniji djeteta nad roditeljem u trgovini i pogledajmo koji su to programi, koji stoje na putu potpunog mira roditelja ./program= uvjerenje + emocija /. Koji su to programi roditelja koji su doveli do te situacije ?
Po istom principu, u svakom trenutku promatranja nekog svog tiranskog simptoma, postajemo svjesni jedne misli, uvjerenja i /ili emocije, koje učestvuju u kreiranju tog simptoma i zahtjevaju našu pažnju, kako bi ga prepoznali te najčešće i dalje hranili i omogućavali mu dalju manifestaciju i trajanje u vremenu.
To je prilika za osvještenje tog pozadinskog programa, koji vreba kao upamćena prošlost, koja želi svoju ponovnu manifestaciju. Promatranjem tog programa iz svoje esencije ili mira, gdje nema unutarnjeg dijaloga niti misli, ne dolijevamo mu energiju za manifestaciju u linearnom vremenu.
U svakom trenutku smo svjesni jednog sloja tog vela programa, koji je prebačen preko naše esencije.
Svjesnim vraćanjem u esenciju ili alfa i theta stanje svijesti, pažnja više nije na programu i on time više ne dobiva energiju za svoje postojanje ili manifestaciju.
Evo primjera programa koji izviru u nezgodnoj situaciji u trgovini:
Ljutnja na dijete, odnosno na sebe što nemamo moć kontrole u toj situaciji, osjećaj srama i krivice, strah od optužbe ljudi u trgovini, što će drugi misliti o meni kakav sam ja to roditelj, kakav sam ja to roditelj kada ne mogu djetetu priuštiti ono što ono želi, osjećam se jadno, siromašno, osjećam se zloupotrijebljeno i manipulirano, jedva savladavam svoj bijes da ne izmlatim to nezahvano derište, nemoćan sam, osramoćen sam, nestrpljiv sam, ne znam što ću, svi nas gledaju i osuđuju, baš me briga za sve, dosta mi je toga, pokazati ću ja tebi tko je gazda, ako ga sada udarim, još jače će vikati i svi ljudi će se okupiti oko nas, reći će da zlostavljam dijete, reći će da sam loš roditelji i da ga nisam dobro odgojio, svi vide kako smo mi loši, što gledate idioti, pa zar to vaše dijete nije nikad napravilo, daj se molim te smiri sutra ću ti to kupiti, kupiti ću ti to sada, da prekinemo ovo, a ti ćeš vidjeti svog boga kada dođemo kući ....itd ....itd...
Vidimo na ovom primjeru koja je to bujica emocija i uvjerenja koja preplavljuju roditelja i kako je u toj situaciji teško ostati prisutan i ne uvučen u igru.
Roditelj postaje žrtva reaktivnosti i u toj priči nema happy enda.
Ako roditelj uspije zadržavati svoj unutarnji mir u kome nema ovih površinskih komešanja i bure, odnosno ako se uspije svjesno vraćati u mir, nakon svake misli i emocije koje mu dolaze, onda će već sam taj mir biti dovoljan da izazove istu rezonanciju u djetetu.
Dijete će ući u tu vibraciju svoje esencije, gdje se osjeća mirno sigurno ispunjeno i zadovoljeno te ova trenutna vanjska jaka želja djeteta za igračkom na polici trgovine i njemu samom postaje sekundarna.
Tada iz tog stanja roditelj će moći normalno komunicirati s djetetom, bez emocionalne obostrane dekompenzacije i ucjena. Kada roditelj govori iz svog mira, ljubavi i iz samopouzdanja, onda ga dijete čuje i razumije, pa je moguć dogovor i dijete tada poštuje autoritet mirnog roditelja.
To je onaj isti mehanizam kojim je šaptač psima, poznati pokojni Milan, smirivao agresivnog psa. On je ušao u svoj mir, gdje nema straha i ostalih negativnih emocija i to je automatski slijedio i pas te je postao miran.
Vratimo se na simptom tijela koji vrišti i pod svaku cijenu želi našu pažnju.
Unaprijed ne možemo znati koliko slojeva programa ima u tom simptomu i koliko će nam trebati za njegov nestanak.
To može biti par trenutaka, ali iduže vremensko razdoblje.
Ovisi koliko smo prisutni u trenutku tj u trenutcima, gdje je jedino moguće iscjeljenje.
Postoje paketi srodnih uvjerenja i emocija, koji automatski izlaze, kao da su povezani na traci.
Jednom oduzmeno energiju, a iskoči drugi sličan i tako stalno.
Nemnovno svaka osoba podlegne uvjerljivosti ili „ istinitosti „ onoga što nam simptom govori i zato simptomi ne odlaze lako.
U toj igri onda izlaze i drugi kolektivni programi poput : ja nemam tu moć, to je nemoguće, nemam snage, ne znam što ću, hoću da taj simptom nestane i drugi programi borbe i programi, koji u pozadini imaju našu potrebitost i sumnju.
Uzmimo primjer simptoma kašlja i iscrpljenosti, koje je navela jedna naša prijateljica.
Na nivou respiratornog sustava, kašalj pokušava s produkcijom veće količine sluzi izbaciti toksine i ili mikroorganizme.
Postoji bezbroj mogućih popratnih programa, koji stoje u pozadini ovog simptoma.
Jedini način je biti svjestan u trenutku što je to, jednu po jednu misao i emociju.
Općenitije promatrano, pluća su povezana sa tugom.
Tu mora postojati uvjerenje kako je vanjska okolina agresivna i kako ima moć da nam naudi.
Mi ne prihvaćamo zrak i sve ono drugo što udišemo, nego ga izbacujemo kašljem.
Borimo se i imamo uvjerenje kako smo žrtva.
Nismo slobodni i ne možemo disati punim plućima.
Tu obično ima puno slojeva povreda, osjećaja napuštenosti, ostavljenosti, raznih gubitaka, iritacije od drugih ljudi itd.
Kemijski i fizikalni toksini imaju svoj korelat u mentalnim i emocionalnim toksinima.
Prehrana također utjeće na simptome i tako ovdije može biti u pozadini poremećaj na nivou svih organa i energetskih akupunkturnih meridijana, gdje se stvara višak flegme ili sluzi. Svaka namirnica ima svoju vibraciju te ako konzumiramo previše mliječnih proizvoda, bijelog brašna, previše hladnu i sirovu hranu, uz vlaga u okolini , to može potaknuti višak flegme u organizmu, gdje je kašalj jedan od simptoma.
U tom slučaju kašalj je kronični.
Pošto tijelo disanjem nije opskrbljeno kisikom i energijom, kašalj može biti praćen slabošću. Osim toga veliki dio naše životne energije je zarobljen u ovim starim programima. Kako ih osvješćujemo tako nam se vraća naša energija i sam simptom kašlja i iscrpljenosti je manji.
Akutna prehlada, koja ima simptom kašalj, može biti simptom procesa iscjeljenja, što znači da patogeni uzroci raznih nivoa odlaze iil izlaze iz organizma.
Tako npr viroza, pogotovo sa visokom temperaturom, može biti situacija u kojoj dolazi do promjene vibracje stanica, na višu frekvenciju i sve to je popraćeno simptomima prehlade ili gripe.
Dakle, to možemo nazvati krizom iscjeljenja i tu je kašalj simptom općeg poboljšanja zdravlja.
Ta kriza iscjeljenja ili faza kašlja može biti potaknuta npr. homeopatijom ili jednostano radom na sebi ili općim trendom povišenja vibracije i kolektivne ubrzanije evolucije, u kome smo svi sada.
Trebamo osvijestiti popratne programe zabrinutosti za svoje zdravlje prilikom kašlja, strah od invaliditeta, smrti i težih komplikacija i sl.
Kašalj i općenito višak flegme u organizmu može biti radi prije navedene prevelike razlike u vibraciji fizičkog tijela i drugih suptilnih duhovnih tijela.
Tijelo ima preveliku gustoću i ne može slijediti suptilne duhovne vibracije.
Nema dovoljne protočnosti i fluidnosti u tijelu. Obično dolazi do stagnacije qi-a i cirkulacije te poremećaju u radu meridijana slezene i jetre. Tako i tekučine postaju gušće i sluzavije i dobivaju formu žilave ili rjeđe flegme, koje su povezane i sa kašljem.
Mudro je tu osvijestiti u kojim podučjima svog života smo u stagnaciji, gdje smo zarobljeni u svojim ponavljajućim navikama i koliko izbjegavamo spontano prepuštanje avanturi nepoznatog i novoga.
Znači osim same prisutnosti u trenutku, potrebno je i povremeno kontempliranje o svojim navikama i programima.
No opet je tu upozorenje da se ne uhvatimo previše u psihoanalizu, prosuđivanje i u opsjednutost sobom i radu na sebi, koje još više zarobljava.
Kada kašljemo možemo sa zapitati : „Što mi se najgore može desiti ' „ i suočiti se sa tim emocijama i uvjerenjima .
Zatim se trebamo potpuno prepustiti svjesnom prihvačanju svega što izlazi.
Osvještenje naše jake želje da maknemo kašalj i da tražimo načine za izlječenje, treba biti praćeno s znanjem kako to samo pojačava i produžava simptomatologiju.
Promatramo sebe dok kašljemo!
Prihvaćamo sve što izlazi i svjesno se vraćamo u svoj mir, svaki put kada nas preplave neke emocije.
Ne bježimo od tih emocija, nego samo prebacimo pažnju na mir, na proširenu percepciju.
Svjesna sam kašlja i sljedeći trenutak maknem pažnju iz tijela na široki fokus pogleda u sobi.
Istovremeno vidim cijelu sobu i otvorena sam za sve senzorne podražaje. Tada više ne hranim svojom pažnjom kašalj i omogućujem da se njegov obrazac rastapa, postupno sloj po sloj uz uporno i stalno samopromatranje.
Nije nam cilj prestanak kašlja, nego samopromatranje i tako se oslobađamo od očekivanja.
Kada se pojave očekivanja, opet i njih promatramo.
Znam da ste vi već svi majstor u tome, no nije na odmet to stalno ponavljati i podsjećati se na to.
Svaki simptom je duboki bunar, no na našu radost na dnu tog bunara je božanski izvor žive vode te je vrijedno skočiti u njega.
Blagoslov iscjeljenja simptoma kašlja i iscrpljenosti našoj dragoj prijateljici !
Post je objavljen 07.04.2018. u 06:52 sati.