Miris jutra. Kroz otvoren prozor struji opojna svježina. Slušam proljeće kako raspravlja po golim krošnjama dok mokre grane i lišće bršljana, oprano noćnom kišom, blješti na jutarnjem suncu. Čak i promet auta zvuči veselije, i više me ne smeta što kolegica uporno otvara prozor. Njoj je zbog hormonalnih promjena kasne srednje ženske dobi uvijek vruće, dok je meni s manjkom potkožnog masnog tkiva i u neposrednoj blizini prozora obično zima. S proljećem opet smo na istoj valnoj duljini.
Jučer sam mužu očitala bukvicu. Radim to ciljano kad se ukaže zgodna prilika, čisto kako bi znao da mi je i dalje stalo. Naime, dok sam večerala, a on na podu skalpelom izrezivao jednake komade nekog materijala, ispalio je glasnog goluba, s posvemašnjim užitkom kako to već muškarci vole raditi. Potom je odslušao cijelu litaniju o tome kako me uzima zdravo za gotovo, i kako bi to što sam mu žena trebalo značiti da se prema meni treba ponašati sa više poštovanja, a ne s manje nego prema drugim ženama koje ne poznaje...i tako dalje. Kad sam dobre volje znam se svojski potruditi oko argumentiranja svojih prodika, ali pazim na dovoljne vremenske razmake između njih, jer da bi se u biserima moglo uživati treba ih vaditi rijetko.
Itekako sam svjesna činjenice da njegovo ponašanje nema nikakve veze sa onim što sam mu prigovorila. Ima drugih pokazatelja koji govore o tome, ali ovo nije jedan od njih. Njegovo ponašanje govori o tome kako je uz mene opušten, potpuno svoj, više ne mora glumiti najbolju verziju sebe, znajući da neću pobjeći jer nije besprijekoran. Kao što i ja znam da on neće pobjeći glavom bez obzira kad me u 7 h i 15, kad bih već trebala biti na izlasku iz ulice, a definitivno ne pred ormarom, promatra kako mijenjam kompletnu odjevnu kombinaciju, jer zbog mjesečne promjene hormonalne kemijske slike nisam u stanju fiksirati niti jednu jedinu misao tog jutra, pa suludo i siktavo jurim po stanu dok mi se on uspješno miče s puta. Blagodati braka.
Sva naša nastojanja oko duhovnog razvoja, intelektualne nadogradnje, sveobuhvatnog korištenja sivih stanica, da bi nas na kraju naša tijela sa svojim fiziološkim potrebama i promjenama blago ali redovito, podsjećala da ne bismo trebali sebe doživljavati previše ozbiljno. Smijem se sama sebi kad shvatim u kojoj mjeri rad neke žlijezde utječe na moju osobnost, na činjenicu da mjesečno promijenim bar tri do četiri različitih žena u svojem tijelu, a ne znam koja od njih je moje pravo ja. Niti jedna, i sve istovremeno.
S godinama bračnog života ljudi se opuste, i s jedne strane to je dobro, to je razlog zašto nam je lijepo s nekime, ta prihvaćenost cjeline, i dobrog i lošeg. Međutim, teško je nekada razgraničiti kada ta opuštenost postane zanemarivanje partnera i znak ravnodušnosti. Ravnodušnost kao jedini pravi pokazatelj umiranja ljubavi. Mržnja i ljutnja kipe, bukte u svojoj nemoćnosti, ali još uvijek pričaju priču o ljubavi. Ravnodušnost znači kraj. Slično kao i kad žena ušuti i prestane prigovarati. Kad to primijetiš znaj da je odustala, razvezala je čvorove oko svojeg srca i već je jednom nogom vani.
Blagi osmjeh razvlači mi se na usnama kada u prolazu primim svojeg muža za ruku, a on napne bicepse, kao što ja još uvijek uvlačim trbuh i izravnam leđa kad on ulazi u prostoriju. To su sitnice. Sitnice, kojima pokušavamo impresionirati jedan drugoga nakon što smo se već vidjeli u bezbroj sve samo ne laskavih tjelesnih izdanja. Sitnice kojima se opiremo ravnodušnosti, kojima zalijevamo taj šiprag od ljubavnog odnosa koji smo izgradili. Kako bi proljeće uvijek iznova pustilo korijenje u nama.
Post je objavljen 06.04.2018. u 10:21 sati.