Lijep sunčan dan, prije neki dan obavih liječnički za produljenje dozvole, dobio befel da mogu voziti još pet godina, pa rekoh jutros supruzi:
-Draga, ajmo malo u Varaždin da tvoja 'barokna pluća' – supruga je rođena Varaždinka – udahnu malo 'smrdljivog' varaždinskog zraka.
Bolja polovica je, naravno, odmah pristala i nakon određenih priprema bila spremna za 'dugo' putovanje do susjednog grada udaljenog četrnaestak kilometara od Čakovca.
Ostavismo automobil na Banus placu kraj Varaždinskog placa i krenusmo u šetnju.
Ispred svih kafića, restorana i kavana postavljeni stolovi i stolci. Oni koje obasjava sunce, popunjeni do posljednjeg mjesta. Nije čudno. Nakon mnogobrojnih ružnih dana ovo blagdansko sunce istjeralo 'guštere' da malo zagriju svoje što stare što mlade kosti na aprilskom suncu.
Krenusmo svojom uobičajenom rutom. Prošli pokraj jedne od mnogih crkava u Varaždinu. Na ovoj je sunčani sat. Pogledam, pokazuje 9.30, a moj mobitel 10.30.
-Znači, zimsko računanje vremena je sunčano vrijeme, kažem supruzi.
-Kako znaš?, upita ona ne vidjevši da gledam u sat.
-Po sunčanom satu, njega ne mogu pomicati naprijed-natrag, a postavljen je davno kad tog hupa-cupa s vremenom nije bilo, odgovorih i izmamih osmjeh na licu moje drage.
Tako šetkajući stigosmo u ulicu Ivana Padovca koja iz centra vodi na trg Miljenka Stančića ispred ulaza u Stari grad. Prolazimo kraj zidane ograde. Na njoj skulpture od starog alata. Pomislih da to fotkam, no nije mi se dalo vaditi mobitel.
-A zašto to ne snimiš?, pita supruga.
Čim je ona to izgovorila meni padne na um da bi slike mogle poslužiti za jedan mali post kao prikaz jedne zanimljive ideje. Izvadih mobitel i evo rezultata mog fotografskog rada.