Prvi gutljaj kave. S tim se čovjek može pomiriti. Sa životom, ako ima kave.
Prekjučer mi je stigao Lovački vjesnik, ali tek sam jutros imala par minuta za baciti oko na prva dva članka - pripreme sporazuma osiguranja kod naleta divljači na auto, i pregovori oko teksta novog zakona o lovstvu.
Odrasla sam uz Lovački vjesnik, rogovlje i oružje. Doduše, bio je rat, mnogo je ljudi odraslo uz oružje. U nekima ono i danas budi nelagodu, ali u meni ne. Možda više sigurnost. Otac mi je mnogo puta rekao kako su u ratu oni bili sa lovačkim puškama protiv organizirane i opremljene vojske. Stoga, neka, ne puca puška, puca čovjek. Čovjeka se ponekad bojim, oružja ne.
Lovački ispit sam položila u trudnoći. Prije toga sam bila par puta kao vježbenik u lovu. Dva puta u pojedinačnom lovu s ocem, tom prilikom on je bio toliko oduševljen što ima priliku razgovarati sa mnom, a da ne mogu pobjeći, da je potpuno zanemario osnove prikrivanja svojeg postojanja u šumi. I bila sam u jednom grupnom lovu, u pogonu. Mogla sam biti i na štandu, ali radije sam se probija sa ocem i psima kroz šipražje i istjerivala divlje svinje prema štandu.
Kad se izgubim u vrtlogu svakodnevnice i osjećam kako snaga istječe iz mene, povlačim se u sjećanje na jutro u zatvorenoj čeki. Prespavali smo noć. Zora sviće. Promatram oca dok provjerava tragove u polju, boje su još nestvarne, bezimene. Potok žubori u pozadini, a vrijeme kao da je stalo. Potom umivanje u hladnoj vodi, doručak i kava iz termosice, dok sjedimo u stražnjem dijelu pick up-a. Uz tu kavu ne pričaju se obične priče, nema uobičajenih asocijacija, svakodnevnih problema. Izranjaju sjećanja iz djetinjstva, slušam tajne koje moj otac ne priča svakome, pamtim ih i pohranjujem kao svoja. To je moja mentalna oaza, spokoj tog jutra, poput nepresušnog izvora, prelijeva se u moje biće, iskon kao vječnost. Obnovljena kročim dalje.
Tri mjeseca nakon što sam rodila krenula sam rješavati papirologiju oko nabave lovačkog oružja. Pokucala sam na vrata referade za oružje u policijskoj postaji. Dojenče spava u marami na prsima, a muž me prati u stopu.
Otvaram vrata i kažem gospodinu policajcu:
- Dobar dan, zanima me koja je procedura za nabavu lovačkog oružja.
Gospodin me pogleda u čudu, nagne se u stranu i pogleda mog muža koji mi viri preko ramena. On odmahne glavom, pokaže prstom na mene i kaže:
- Za nju, ne za mene. – čovjek se vrati u prvotni položaj i opet gleda mene, a onda konačno dođe do riječi.
S gospodinom policajcem sam se s vremenom dobro upoznala i sprijateljila. Čak mi je jednom organizirao dostavu zaboravljenih dječjih gaća policijskim kombijem na kućnu adresu (dijete nije uvijek spavalo kad bih dolazila u njegovu kancelariju, a kamere u policijskoj postaji su više puta snimile kako mijenjam pelene dok čekam na red).
Uglavnom, nabavila sam oružje, stavila ga u metalni ormar, i od onda nije vidjelo svjetla dana. Čitam s djetetom Lovački vjesnik, pokazujem joj kako izgleda pravi medvjed i prava lisica, dok u sebi uzgajam nadu kako ću se iduće zime naći sama na nekoj čeki. Osluškivati ću zoru u šumi i gledati buđenje boja. Samoća kao lijek. Iskon kao sudbina.
Post je objavljen 29.03.2018. u 08:48 sati.