Marketing
Isusovački crnački robovi
"Naši crnci": Isusovci kao robovlasnici u državi Maryland, 1717. - 1838. god.
Thomas Richard Murphy, Sveučilište u Connecticutu
Sažetak
Među onim robovlasnicima u državi Maryland koji su posjedovali robove tijekom kolonijalnog i ranog federalnog razdoblja povijesti Sjedinjenih Država, bili su članovi Družbe Isusove, vjerskog reda katoličke crkve. Isusovci su imali svoje razloge da budu robovlasnici tijekom kolonijalnog razdoblja, vlastiti način provođenja prakse i vlastite razloge za napuštanje njihova držanja kroz masovnu prodaju 272 roba, 1838. godine.
Tijekom kolonijalnog razdoblja, Isusovci su se pridružili ostalim katoličkim robovlasnicima koji su žustro dokazivali da njihova vjerska pripadnost ne bi trebala izuzeti ih od punog prava engleskog podanika. Posjedovanje robova postalo je sredstvo ostvarivanja katoličkog prava na vlastitu imovinu. Međutim, Isusovci su se pokazali nezainteresiranim za svoje odgovornosti upravitelja plantaža. Preferirajući svećeničke aktivnosti naspram poslovanja, imali su teškoća u osiguranju blagostanja svojih imanja i posjeda. Često su zlostavljali svoje crnačke robove unatoč mnogo retorike u njihovim propovijedima po crkvama i pismima o dužnostima gospodara da se dobrohotno odnose prema svojim robovima.
Pri kraju osamnaestog stoljeća, nakon gušenja Isusovačkog reda od strane papinstva 1773., katolički svećenici u Marylandu unajmili su korporaciju s državnim zakonodavstvom kako bi zaštitili svoje plantaže s robovima. Kako su svećenici osjećali pojavu vjerskih sloboda nakon američke revolucije, počeli su raspravljati i o nastavku eksploatacije svojih crnačkih robova. Međutim, pokazali su se nesposobnima odmah donijeti odluku o okončanju te odvratne prakse. Nakon obnove Isusovaca u Sjedinjenim Državama 1805. godine, postojala je oštra podjela unutar reda između pristaša američkog republikanskog etosa i onih koji su favorizirali autoritativnije europske načine. Isusovački klerik Joseph Mobberly tvrdio je da će farme napredovati bez robovske radne snage, ali se također pridružio mnogim Isusovcima koji su se odupirali samom abolicionističkom pokretu kao "protestantski nadahnutim". Tijekom 1830-ih, međutim, razvija se zabrinutost oko nativističke opozicije Katoličkoj crkvi, Isusovci su se bojali da je njihovo držanje robova postalo povodom za anti-katolicizam. Također su odlučili smanjiti svoju prisutnost u ruralnim područjima kako bi oslobodili Družbu Isusovu za katoličko misionarenje među sve većim brojem useljenika u velikim gradovima istočnih Sjedinjenih Država. Godine 1838. posljednji su Isusovački crnački robovi prodani katoličkim plantažerima robovlasnicima u Louisiani. Silna je pažnja bila poduzeta kako bi se jamčilo da će ti novi vlasnici brinuti o religijskom svjetonazoru robova da je malo toga posvećeno njihovoj financijskoj kvalifikaciji za posjedovanje tolikih robova. Rezultat toga bio je da su robovi potonuli u veliko siromaštvo u rukama nesposobnih robovlasnika koji su naposljetku zanemarivali čak i robovsku vjersku praksu.
Ljudski teret bio je utovaren na brodove na užurbanom pristaništu u glavnom gradu zemlje, namijenjen plantažama Deep South. Neki su robovi molili krunice dok su bili privedeni, moleći za oslobođenje.
No, taj dan, u jesen 1838. nitko nije bio pošteđen: niti 2-mjesečno dijete i njezina majka, niti radnici u poljima, niti obućar, niti Cornelius Hawkins, koji je imao oko 13 godina kada je bio prisiljen ukrcati se na brodu koji ih je odveo na dražbu.
Njihova panika i očajanje uglavnom su zaboravljeni više od jednog stoljeća. Ali to nije bila obična robovska prodaja. Robovi afro-Amerikanci bili su u vlasništvu najistaknutijih isusovačkih svećenika. I prodavali su ih zajedno s brojnim ostalima kako bi osigurali budućnost vrhunske katoličke ustanove u to vrijeme, poznate danas kao Sveučilište Georgetown.
Danas se studenti gnušaju tog religijskog naslijeđa i izbacuju imena Isusovačkih osnivača sa zida.
Neka su djeca prodana bez svojih roditelja, zapisi pokazuju da su robove "odvukli silom na brod", izvijestio je velečasni Thomas Lilly. Drugi, uključujući i dva Kornelijajeva brata, pobjegli su prije nego što su ih mogli uhvatiti ("pomolili se nogama" a ne krunicama).
Ali malo ih je imalo dovoljno sreće da pobjegnu. Velečasni Peter Havermans napisao je o starijoj ženi koja je pala na koljena, moleći i preklinjući što je to učinila kako bi zaslužila takvu gorku sudbinu, prema Robert Emmett Curran, umirovljenom povjesničaru Georgetowna koji je opisao svjedočenje očevidaca o toj trgovini ljudima u svom istraživanju. Kornelijeva proširena obitelj bila je podijeljena, a njegova tetka Nelly i njezine kćeri otpremljene su na jednu plantažu, a njegov ujak James i njegova supruga i djeca poslane u drugu, prema zapisima.
U to vrijeme, katolička crkva nije vidjela držanje robova kao nemoralno (vidi: "Biblijski pravilnik o držanju robova" gore), prema dr. Thomas R. Murphy-ju, povjesničaru na Sveučilištu u Seattleu koji je napisao knjigu o Isusovcima i njihovu robovlasništvu.
Isusovci su i prije prodavali pojedinačne robove.
Murphy, Thomas Richard, "``Negroes of ours'': Jesuit slaveholding in Maryland, 1717--1838" (1998). Doctoral Dissertations. AAI9831883.
https://opencommons.uconn.edu/dissertations/AAI9831883
Dominikanci i franjevci - inkvizitori
Krajnji moralni pad i bogaćenje svećenstva, uvođenje blesavih crkvenih dogmi kao i velike društvenointelektualne promjene u 12. stoljeću uzrokovale su nezadovoljstvo katoličkom Crkvom te potaknule stvaranje brojnih pokreta koji su probali ispraviti crkvenu teologiju i ponašanje.
Dominikanska katolička grupacija nastaje u srednjem vijeku 1215. god., kada se od fratara više nije očekivalo da samo ostanu izolirani od društva, nego krenu aktivno propagirati katolički oblik kršćanskog praznovjerja, iskorjenjivati sve drugačije kršćanske i vjerske ideje te jačati moć papa i biskupa takvim terorom. Tako se pojavljuju dva reda: franjevci koju osniva Franjo Asiški; drugi, franjevci propovjednici - dominikanci od fratra Dominika Guzmana, proglašenog svetcem par godina nakon smrti. Kao i njegov suvremenik, Franjo, Dominik je uočio prigodu za novom vrstom organizacije, pa broj dominikanaca i franjevaca raste ko gljive.
Dominik je svojim sljedbenicima nalagao apsolutno slijepu poslušnost papinskim dogmama i Crkvenoj hijerarhiji.
Godine 1203., Dominik kreće u propalu misiju da nauči pameti kršćanske katare/albigenze, koji su osmislili nešto drugačiji oblik kršćanstva, odvojen od pape i njegovih ludosti. Svi njihovi spisi su uništeni, zajedno s narodom, tako da o njima malo znamo, a ostale su samo katoličke klevete o njima prepune prezira i mržnje. Par godina kasnije, Crkva započinje totalni genocid/pogrom nad tim kršćanskim vjernicima (1209-1229).
1231. Papa Grgur IX imenuje brojne papske inkvizitore (Inquisitores haereticae pravitatis), većinom dominikance i franjevce, za razne dijelove Europe, a mnogi su se hitro pozicionirali područjem današnje Hrvatske/Bosne. Papa Inocent IV. je 1245. nasilje nametanja katoličkog jednoumlja dao i franjevcima Slavonske provincije, koja je u 13. stoljeću obuhvaćala dijelove Srbije, Raške, Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Istre.
"Bili su predani ognju"
"Uz pomoć kralja Kolomana (…) oni su se propovijedanjem i raspravljanjem uporno borili protiv krivovjerja i na gotovo čudesan način postigli toliko te su mnoge od krivovjeraca i njihove pristaše obratili istini (katoličke) vjere; mnogi od onih koji se nisu htjeli obratiti po službenicima spomenutog (pot)kralja Kolomana bili su predani ognju"
Papska inkvizicija je imala ovlast da fizički muči i likvidira, najčešće u vatri lomače, one koje osumnjiči za ideološka skretanja. Bila je sistematska i temeljita, kako to vjerski fanatici i znaju biti. To je slijepo držanje uz svoju dogmu o vječnoj propasti svih koji skrenu s Pravoga puta, koje je za njih bilo toliko opasno, da su bili u stanju počiniti najgora zlodjela kako bi ljudima "pomogli" da dospiju u njihov raj "Boga ljubavi i milosrđa".
Znaju li mladi ljudi, koji se odlučuju ući u te redove, kakva ogromna smrdljiva ljaga je na njihovim uniformama? Post je objavljen 28.03.2018. u 11:40 sati.